DOŠAŠĆE U OBITELJI

Opća je pojava da se u mnogim obiteljima zbog nekog novog ritma života i raznovrsnih medijskih utjecaja gubi vjerničko ozračje. Pritom najviše stradava molitva, nestaju vjerski znakovi i simboli, od raspela i drugih slika. Roditelji sve manje utječu na vjerničko ponašanje svoje djece.

Ipak, došašće još uvijek predstavlja pogodno vrijeme da se više »otvore vrata Kristu«. I sami mediji, makar na komercijaliziran način, ističu neke simbole, kao npr. adventski vijenac, počinju se, makar prerano, vrtjeti religiozne odnosno božićne pjesme. Neki smatraju da tih dana svima treba »nešto od religije«, a neki se vjerojatno sjećaju negdašnjih vjerničkih doživljaja vezanih s došašćem, osobito misa zornica na koje su išle njihove bake, te posebnog ozračja u obiteljima. Može li se i danas kršćanskoj obitelji postaviti pitanje o spremnosti na stvaranje uvjeta da bi vrednote došašća nade i života više ušle u njezinu vjerničku svijest? Jer obitelj je ipak, kako kaže Drugi vatikanski koncil, oživljujući ranokršćanski naziv, »kućna Crkva«.

Moramo priznati da se naše liturgijsko-katehetsko stvaralaštvo još nije iskazalo kad je riječ o »obiteljskoj liturgiji«, odnosno o liturgiji »Crkve u malom«. I tu bi određeni noviteti mogli bolje motivirati pojedine članove obitelji za »obiteljsku molitvu«. Mislim da zauzetijem pastoralnom djelatniku i njegovoj ekipi suradnika ne bi bilo teško načiniti određenu skicu za sadržajnije njegovanje obiteljske molitve koja bi bila obilježenija vrednotama i simbolima došašća. Tako bi se na svim razinama smislenije živjela tzv. jaka liturgijska vremena, kao što je upravo došašće u kojem se nalazimo.

Ovdje se donose neki elementi za »obiteljsku katehezu«.

Molitveno-slavljeničko ozračje

Pomažu i neki simboli koji na neki način »katehiziraju«. U tom smislu u kutku dnevnoga boravka može se staviti »adventski vijenac«. On predstavlja zatvoreni krug koji ima svoje središte, što je za kršćane upravo očekivani Mesija, koji je svjetlost na prosvjetljenje naroda, što simboliziraju četiri adventske svijeće, koje se postupno pale svake nedjelje. Trajno zelenilo vijenca upućuje na nadu kao i pšenica, koja klije dok »priroda spava«, upućujući na kruh, kao osnovnu hranu. A Krist je naš Kruh života. Tu je i slika Blažene Djevice Marije koja je, kao uzor iščekivanja i otvaranja Božjem pohodu, najvažniji lik došašća. Tu može doći do izražaja stvaralaštvo djece i mladih koji su kadri načiniti lijepe aranžmane. Može se započeti s pjesmom, koristeći se kasetom adventskih pjesmi ili lijepih instrumentala. Dakako, uputno je pročitati evanđeoski hvalospjev (Zaharijina pjesma: Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov..., usp. Lk 1, 68-79) u kojem je govor o Božjem pohodu svome narodu.

Bog koji je došao, dolazi i koji će doći

Otac, majka ili čak neki od mladih koji ima smisla da vođenje razgovora, može uvesti u razgovor: Koja su naša iščekivanja, nadanja i razočaranja odnosno »tmine našega života«, naše obiteljske muke? Što znači kada kažemo da nam Bog trajno dolazi i kako se to »zapaža«, osjeća?

Što znači »otvoriti se Kristu« koji kuca na »vrata našega života«?

Kršćani žive od spomena Isusa Krista, poglavito na svakoj nedjeljnoj misi. Kako se »povijest spasenja«, odnosno Kristovi dolasci događaju u današnjem svijetu, u našoj župnoj zajednici, u našim obiteljima?

Mislimo li ipak više na prošlost ili bi valjalo više jačati svijest budućnosti, jer Kristov slavni dolazak iščekujemo? Naime, psihološki gledano, prava rješenja čovjeku ne daje toliko prošlost koliko budućnost, svijest da će jednog dana ipak biti bolje nego sada. Tako već apostol Petar govori kršćanima da bi se trebali isticati u svetu življenju pobožnosti, iščekujući i pospješujući dolazak Dana Božjega, jer »po obećanju njegovu, iščekujemo nova nebesa i novu zemlju gdje pravednost prebiva«(2 Pt, 3, 11-14). Je li došašće prilika i za našu obitelj (obitelji) da snažnije izrazi svoju vjeru u Boga 'koji dolazi' i koji će doći? Je li u nama utrnula usmjerenost i upućenost na buduću slavu, pa postoji opasnost da živimo kao »oni koji nemaju nade«, a ona je temelj vjere u Boga koji bijaše, koji jest i koji dolazi kao Gospodar sadašnjeg i budućeg svijeta? Gdje moramo kidati prokletstvo apatije i rezignacije i nekog životnog pesimizma? Naš život treba biti na toj liniji čišćenja, rasta, strpljivosti u nadi. U crkvi slušamo riječi proroka Izaije: »Uspravite se i podignite glave, jer se približuje vaše otkupljenje.« One nam mogu biti jako uporište da se ne plašimo zbog naših negativnih iskustava, da se više nadamo, bez obzira kako teška bila situacija u kojoj živimo. A to nužno uključuje i rast u solidarnosti i djelatnom međusobnom pomaganju. Koju i kakvu tamu našega života treba obasjati Isus kao Mlado Sunce s visine?

Slijedi razgovor... u kojem prisutni izriču neku misao, životno iskustvo, ali i molitvu, spojivši sve s nekom prikladnom pjesmom, koju će svi zapjevati, kao npr. Dođi, dođi nam Gospode... Mi te trebamo Gospode... i sl.

Katehetska zadaća: Požuri se nekom, pohod Elizabeti

- Sastaviti molitvu koja odražava adventske vrednote nade, iščekivanja i opredjeljivanja za život.

- Po uzoru na Mariju i njezin pohod Elizabeti, moglo bi se razmisliti kome bismo ovog došašća mogli poći, osobito zbog bilo čega razočaranom, te pomoći, donijeti malo radosti. Neka nas vodi misao »Požuri se nekom«.

Završetak: Molitva krunice - drugo radosno otajstvo »koga si Djevice Elizabeti u pohode nosila«.

Osim toga, često se sluša i o tome kako roditelji premalo vremena provode sa svojom djecom, kako su članovi obitelji međusobno otuđeni i kakve sve negativne posljedice iz toga proizilaze. Svojim gotovo 35-to godišnjim iskustvom rada  u školi mogu vam posvjedočiti da se mnoge anomalije i nepoželjni oblici ponašanja kod djece i mladih pojavljuju upravo zbog zanemarivanja u vlastitoj obitelji. Odlučilo sam stoga pozvati vas da se pridružimo tim obiteljima i pokušamo pridonijeti razvoju zdravog ozračja  u svojim obiteljima.

 Predlažem da jednom tjedno jedan sat odvojimo samo za sebe i svoju djecu; okupimo se u jednoj prostoriji, ugasimo televizor i računalo, svjetlo svedemo na minimum ili možda upalimo svijeću i posvetimo se razgovoru, igri, čitanju ili pjevanju sa svojom djecom.  Naravno, poželjno je da svi članovi obitelji budu skupa i da se stvori ozračje u kojem će se svi dobro osjećati. Djeci bismo trebali prije svega objasniti zašto to činimo i potaknuti ih da radosno sudjeluju. Vjerujem da svi imate dovoljno inventivnosti, mašte i kreativnosti da taj jedan sat tjedno učinite zanimljivim.

             Pred nama je Došašće – doba godine u kojem smo svi malo više senzibilizirani za obitelj pa smatram da je sad pogodan trenutak za početak ovakve inicijative. Ako  odlučite pridružiti se, voljela bih da svoja iskustva podijelite sa ljudima oko vas. Možda baš vaše iskustvo bude poticaj i drugima. Ako želite, proslijedite ovo pismo i drugim vašim prijateljima i znancima.