Meditacija o sv. Josipu

Josip - “Bog će dodati”

Razmišljanje-meditacija o Svetom Josipu

Matej i Luka izvješćuju nas o tome da sveti Josip potječe iz čuvenog roda: kraljevskog roda Davidova i Salomonova. Povijesne pojedinosti nisu baš sasvim jasne. Ne znamo naime koje od dva rodoslovlja, o kojima nam pišu Evanđelisti, pripada Mariji, tjelesnoj Majci Isusovoj, a koje Josipu, koji je prema židovskom zakonu bio Otac Isusov. Mi isto tako ne znamo je li  sveti Josip rođen u Betlehemu, kamo se uputio prilikom prebrojavanja pučanstva ili u Nazaretu, gdje je živio i radio. No, poznato nam je da nije bio bogat čovjek; bio je radnik kao milijuni ljudi na ovom svijetu; imao je skromno i naporno zanimanje koje je i Bog izabrao kada je uzeo naše tijelo i trideset godina živio kao jedan od nas.

Josip je bio zanatlija iz Galileje, čovjek kao svi drugi. I što može od života očekivati čovjek iz nekog malog zaselka kao što je bio Nazaret? Rad i samo rad, dan za danom, uvijek ista patnja. I na svršetku dnevnog rada siromaštvo i tijesno skrovište u kojemu se prikuplja nova snaga da bi se izjutra opet započelo s poslovima.

Ime “Josip” na hebrejskome znači: Bog će dodati.

Životu onih koji su sveti i ispunjavaju njegovu volju dodjeljuje Bog nove, neslućene dimenzije, ono najvažnije, što svemu drugom daje vrijednost: božanstvenost. Bog je poniznom i svetom životu Josipa dodao – život Djevice Marije i život Isusa, našega Gospodina. Boga je nemoguće preteći u njegovoj velikodušnosti.

Josip je mogao prisvojiti Marijine riječi, riječi svoje Zaručnice: Quia fecit mihi magna qui potens est, velike mi stvari učini Silni, quia respexit humilitatem, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju.

Josip je zaista bio jednostavan čovjek, u kojega je Bog imao povjerenja da bi učinio velika djela. On se znao u svakoj situaciji svoga života tako ponašati kako je to Bog očekivao. Zato Sveto pismo slavi Josipa kao pravednika (usp. Mt 1,19). A u hebrejskom jeziku “pravedan” znači isto što i pobožan, besprijekoran sluga Božji, izvršitelj volje Božje (usp. Post 7,1; 18,23-32; Ez 18,5ff; Izr 12,10) ili dobar i susretljiv prema bližnjemu (usp. Tob 7,5; 6,9). Jednom riječju: pravedan je onaj koji ljubi Boga i tu ljubav iskazuje izvršenjem zapovijedi i stavljanjem cijeloga života u službu bližnjega i u službu ostalih ljudi.

Tako je Josip učio od Isusa da živi kao Bog. On je na ljudskom području u mnogome podučavao Sina Božjega. Vjera nas naravno, uči da Josip po tijelu nije bio Isusov otac, ali ne postoji samo takvo očinstvo.

U jednoj propovijedi svetoga Augustina čitamo: Josipu ne samo da pristaje oslovljavanje “Oče”, nego on to zavređuje više nego itko drugi. A potom stoji: Kako je on to bio otac? On je u to dubljem smislu bio otac što je njegovo očinstvo bilo neporočno. Neki vjeruju da je on isto tako postao otac našega Gospodina Isusa Krista kao što su to postali i drugi očevi, koji svoju djecu nisu donijeli samo kao plod svojih duhovnih naklonosti, nego i tijelom. Stoga sveti Luka kaže: Vjerovalo se da je on bio otac Isusov. Zašto on samo kaže: Vjerovalo se? S jedne strane, jer se čovjekove misli i sud odnose na to što se obično među ljudima zbiva, a s druge strane jer Gospodin nije potekao iz Josipovih bedara. No, bez sumnje je po pobožnosti i iz djelotvorne Josipove ljubavi od Djevice Marije rođen sin, koji bijaše Sin Božji (Augustin,Sermo 51,20; PL 38, 351) .

Josip je ljubio Isusa kao što otac ljubi svoga sina. Dao mu je sve najbolje što je imao. Njegovao je to Dijete kako mu je bilo naređeno, od njega je načinio zanatliju – dao mu je svoje zvanje. Zato ga ljudi iz Nazareta zovu i faber i fabri filius : zanatlija i zanatlijin sin (Mk 6,3; Mt 13,54). Isus je radio uz Josipa u njegovoj radionici. Kakav je morao biti Josip i što je milost u njemu prouzročila da bi ga osposobila za zadatak da Sina Božjega odgoji kao čovjeka?

Moralo je biti tako da je Isus u radu, po svom karakteru i načinu govora bio vrlo sličan Josipu. Isusovo djetinjstvo i mladost, a stoga i njegovo ophođenje s Josipom, odrazit će se u kasnijem Gospodinovu životu: njegov smisao za stvarnost, njegov način kako sjeda za stol i lomi kruh, njegova sklonost za konkretno objašnjavanje nauke uzimanjem primjera iz svakodnevnog života.

Nemoguće je ne spoznati tu uzvišenu tajnu. Tu je Isus, čovjek koji govori narječjem određene pokrajine u Izraelu, čovjek koji podsjeća na zanatliju koji se zove Josip – i taj čovjek jest Sin Božji. Može li uopće netko Boga u nečemu podučiti? Ipak je On pravi čovjek i živi kao svi drugi: najprije kao dijete, potom kao mladić koji kao naučnik pomaže u Josipovoj radionici, a poslije kao odrastao čovjek u punini svoje dobi.

Josip je pravi otac. Iako je Isus začet po Duhu Svetom, a ne u bračnom zajedništvu Marije i Josipa, Josip nije samo naizgled otac. Ivan Pavao II. podsjeća nas da je to istinsko i stvarno očinstvo "posljedica hipostatskog jedinstva, posljedica utjelovljenja Druge božanske osobe, Riječi Božje, Sina Božjega, Isusa Krista. Svojim utjelovljenjem Krist na sebe uzima sve ono što je ljudsko, napose obitelj, koja je prva dimenzija njegova postojanja na zemlji. U tom kontekstu i Josip preuzima ljudsko očinstvo." I sama Marija, koja bolje od ikoga zna da je Isus začet po Duhu Svetome, govoreći o Josipu kaže: "Tvoj otac i ja smo te tražili." (Lk 2,48) To nije samo prikladna fraza. Riječi Isusove majke ukazuju na svu stvarnost Utjelovljenja koja je sastavni dio otajstva Nazaretske obitelji.

U odnosu na Isusa, Josip je svoje poslanje odgojitelja vršio u potpunosti. "Zadaća mu je bila odgajati Isusa, hraniti ga, oblačiti, poučavati ga Zakonu i zanatu, u skladu s očinskim obvezama." I ovdje je riječ o jednome vrlo važnom vidu otajstva Utjelovljenja: Isus, koji je bio u potpunosti Bog, nije bio čovjek samo prividno. Kao svako ljudsko biće, doista je morao proći kroz sve stupnjeve rasta. Doista je napredovao "u mudrosti, dobi i milosti" (Lk 2,52). Iako je bio otac jednog sasvim izvanrednog djeteta, Josip nije pomislio da bi se zbog toga trebao odreći odgojnog poslanja koje mu pripada.

Josip je otvoren Božjoj volji: kad uzima k sebi Mariju, svoju zaručnicu koja je trudna, kad se suočava s Isusovim rođenjem u najblaže rečeno nepriličnim okolnostima ili kad bježi od ubojitoga Herodova ludila, sveti Josip mirna srca prihvaća ono nepredviđeno, neshvatljivo. Josip podsjeća sve očeve: iako treba predviđati, organizirati, voditi svoje poslove kao "dobar otac obitelji", treba se znati i odreći svih lijepih planova i slijediti Božju volju kako god zbunjujuća ona bila. I nikada ne biti zabrinut, jer Bog bolje od ikoga zna što je kojoj obitelji potrebno.

Josip je radnik: pokazuje nam da je rad izraz ljubavi. Između svega onoga što je Josip naučio Isusa, jedna je krjepost imala posebno važnu ulogu: profesionalna svijest. Više nego itko drugi, sveti Josip posvetio je rad. On nam govori da se vrijednost nekog rada ne mjeri novcem koji donosi, nego ljubavlju koju se u njega ulaže. Josip, koji je s radošću obavljao svoj zanat i s ponosom taj zanat prenio na svog sina, posebno je blizak nevolji mnogih očeva obitelji koji nemaju posla, koji bolno osjećaju poniženje zbog nezaposlenosti i tjeskobu nesigurne budućnosti.

Josip je ponizan: niti se uzoholio što je izabran da bude otac Sina Božjega, niti se skrivao iza neke navodne "nedostojnosti". Mogao se osjetiti smrvljen zadaćom koja ga je dopala, mogao je odbiti govoreći: "Nisam za to sposoban." Nije bilo tako, jer Josip nije usmjeren na sebe, ne oslanja se na svoje snage. Josip sve očekuje od Boga. S punim povjerenjem čini ono što Bog od njega traži.

Nema nikakvih "kompleksa" u odnosu na Isusa: s autoritetom stoji na svom mjestu oca zato što mu to mjesto pripada. Podsjeća nas na to da je dovoljno činiti svoju dužnost, vrlo ponizno i jednostavno, svakog dana, ne brinući se zbog svojih ograničenja nego se potpuno oslanjajući na Boga. Josip poziva sve nas da stojimo na svojem mjestu bez bojažljivosti i bez kompleksa, zato što nam je to mjesto Bog povjerio.
 

Ljudski život se živi između onog što možemo zvati krutim, a nekad i okrutnim realizmom i onog čemu bi mogli dati ime duhovni idealizam koji ponekad poprima sanjalačka obilježja. Što smo više uronjeni u zemaljsku realnost, to više gubimo duhovne ideale, ciljeve i stremljenja koji su ipak nositelji ove zemaljske stvarnosti. Što smo više posvećeni zemaljskim planovima i ostvarenjima, to smo prizemljeniji, manje razmišljamo po Božju i manje imamo stvarnih snova koji mogu nositi naš život idealizmom i neprolaznim uvjerenjima. A onaj tko nema Božju misao niti razumije Božje naume, kad nadođu poteškoće, dvojbe i sumnje griješi i povlači krive poteze i protiv Boga i protiv ljudi, jer neupućen, prosuđuje isključivo na ljudski način.

Nešto slično opisuju nam Evanđelja stavljajući u prvi plan životnu dramu i kušnju koju je proživljavao sveti Josip, Marijin zaručnik, koji je stjecajem okolnosti izbliza pratio sva događanja vezano uz našeg Gospodina.

Za pretpostaviti je da je, kad je upoznao Mariju, bio sretan što je našao sebi za zaručnicu jednu čestitu i pobožnu dušu s kojom je mogao dijeliti svoja duhovna i vjerska uvjerenja. Josip je bio sretan što je u Mariji pronašao idealnog sugovornika, jer je ona razumjela ono što je on osjećao kao čestit i iskren vjernik predan Bogu, kao što je i on jako dobro shvaćao njezinu želju da se Bogu potpuno posveti. Upoznao je osobu s kojom je mogao dijeliti svoju ljubav prema Bogu, s kojom je mogao sanjati Božje spasenje svom narodu i s kojom se mogao i sam potpuno Bogu posvetiti, što je bio veliki milosni dar. Doista on nikad nije pretpostavljao da je bračni život stvarnost koja se živi tek tako sama po sebi, kao da je moguće živjeti bez Boga, kao da je nebitno kakvi su vjerski osjećaji i spoznaje među zaručnicima. Jer kao i danas, tako je bilo i nekada, često se dogodi da vas ismiju kao sanjara ili odmahnu rukom kad nekome treba prenijeti iskustvo Boga, spoznaju da je on neizmjerno važan u životu, pa  čak važniji od samoga života.

No, ovakav svet i pobožan čovjek koji se vodio Božjom mišlju, koji je zavrijedio, poradi svoje pravednosti, biti skrbnikom Prečistoj Djevici i Sinu Božjemu, uvijek je primao pomoć s neba i po anđelu Gospodnjem došao je do spoznanja cijele istine o sve što se događa u njegovu životu.

Mužu tako uzvišena duha Bog je otkrio svoj plan u punini i  pozvao ga da surađuje na njegovu ostvarenju, što je Josip spremno i učinio. Spoznao je do kraja Božje naume, prihvatio je jamčiti svojim životom njihovo ostvarenje na zemlji, a Bog mu je kao nagradu podario prisutnost i blizinu neoskvrnjene Djevice i svoga Sina. Tako je Josip dobio milost koju je tražio. Želio je zasititi glad i potraživanja svoga duha Božjom prisutnošću, što mu je Bog udovoljio na tako jedinstven i čudesan način.

Shvatio je da su njegove želje za Bogom i traženja Božje pravednosti na zemlji imale smisla, te da su došle do svog konačnog ostvarenja, ne zaobilazeći ni njega poniznog i čestitog Božjeg slugu. Postalo mu je jasno da se njegovi snovi i ideali ostvaruju, premda je morao proći kroz kušnju. Sanjao je Božje snove na zemlji, Bog ga nije ostavio u trenutku tjeskobnih promišljanja i dvojbi, u kojima je i dalje snovao sukladno iskustvu Božje pravednosti, a ne svojih ljudskih uvjerenja. Upravo u onim trenutcima dok je snovao kako Mariju potajno otpustiti, Bog mu je u snu dao vijest i svijest o svome božanskom planu, u kojem je prepoznao ispunjenje ne samo svojih, nego i snova cjelokupnog čovječanstva.

Zato jer je bio muž pravedan i neporočan, Bog ga je i izabrao, te mu je dao za nagradu najveći dar, osobu s kojom je mogao dijeliti svoje životne ideale i snivati Božje snove. A nakon što je razriješio svoju tjeskobu, osjetio je neizmjerno olakšanje i duboku radost što je mogao prigrliti k sebi tako uzvišeno biće kao što je bila Marija i što je mogao biti skrbnik onome koji će biti Emanuel – s nama Bog. U situaciji u kojoj se našao, odnos prema Mariji, za Josipa je najprije bio ljudsko pitanje, a tek nakon toga i božansko. No, on je pokazao da je imao božanski obzir prema ljudima, te je potom mogao prihvatiti, nakon viđenja u snu, da je to doista Božja stvar. Njegova vizija, kao i stav prema ljudima počivali su na njegovoj pravednosti, koja nije samo ljudska kategorija, nego prije svega božanska. Josip je izbjegao ljudsku naprasitost i brzopletost. Nije se upuštao u osuđivanja ljudi, pa i kad je osobno mogao biti povrijeđen onim što se dogodilo, nego je snažno prianjao uz Boga i njegovu volju, tako da je kao nagradu dobio da može u svoj dom udomiti Božjeg Sina.

Poput Josipa i sami smo pozvani oduševljavati se Božjom blizinom i prisutnošću, te tako i nama može pasti u dio isti Božji dar, dar Božjeg Sina.

Ne bojmo se snivati Božje snove i biti poput Josipa idealisti koji žive od Božjih ideala, kako nas ne bi zarobili idoli ovoga svijeta. Budimo poput svetog Zaručnika Djevičina ljudi čiste savjesti i oslobođeni strasti, pa ćemo u snu uživati sveti mir i Božju utjehu. Dopustimo sebi snivati božanske snove, pa ćemo svom narodu priskrbiti budućnost posvećenu prisutnošću Božjeg Sina i našega Spasitelja Isusa, koji nam uvijek dolazi u susret, ali ga mogu primiti samo oni kojima je stalo do njega kao što je bilo stalo Mariji i Josipu.

Činimo i učinimo sve što od nas traži sam Bog, kako bismo svoje snove i ideale pretvorili u stvarnost bogatu Bogom.