‘A, zašto si ti, zapravo, izašao u grad sa svojom djecom?’

Sjedim na ljetnoj terasi slastičarnice u prometnoj ulici u središtu grada. Za stolom na drugom kraju terase sjedi dvoje djece i s velikim zadovoljstvom u velikim zalogajima grabi sladoled iz svojih vrhom napunjenih čaša. Uz njih sjedi ozbiljan muškarac, vjerojatno njihov otac.

Pred sobom drži širom rastvorene novine i s naglašenom pažnjom čita nešto, barem za njega, osobito važno. Uto pločnikom uz terasu nailazi neki čovjek i, bez prethodnog upozorenja, naglim pokretom istrgne muškarcu novine iz ruku. Muškarac se na čas silno zapanji, ali već sljedećeg trenutka obojica prasnu u smijeh te se srdačno pozdraviše.

– Otkuda ti ovdje? – upita čovjek muškarca koji je čitao novine.

– Evo – reče on. – izveo sam djecu na sladoled. A ja malo čitam novine.

Čovjek ga je nekoliko trenutaka promatrao. I, dok je polagano slagao novine i odlagao ih na stol, upita:

– A zašto si ti, onda, uopće s njima?

Muškarac za stolom se s nelagodom osmjehne. Htjede nešto odgovoriti, ali ga, prije nego je našao pravu riječ, čovjek koji je bio naišao pozdravi i ode. Muškarac je neko vrijeme zbunjeno sjedio i promatrao djecu koja su još uvijek bila zaposlena oko sladoleda. Potom pruži ruku prema novinama, ali, prije nego što ih je dohvatio, povuče ruku k sebi, gotovo kao da se opekao. Osmjehne se te počne nešto govoriti djeci. Djeca sa zanimanjem podigoše pogled sa sladoleda i medu njima poteče živ razgovor.

Dok sam ih promatrao pitao sam se kako se ja odnosim prema vremenu koje provodim sa svojima. Pitao sam se što sam sve spreman utrpati u isti trenutak, kako ništa ne bih propustio. I što sve pobrkam u nastojanju da uštedim vrijeme. Koliko vremena proigram štedeći ga.

Jer bit će da je u čaši dječjeg sladoleda sadržano mnogo više istine nego i u najdebljim i najozbiljnijim novinama. I da čovjek životu i svijetu može mnogo više dodati svojim odnosom prema dječjem sladoledu nego prema novinama. Ono najvažnije uvijek se događa u prostoru između očiju čiji su se pogledi susreli. I zbog toga nije dobro gledati mimo očiju onih s kojima čovjek živi, s kojima se susreće. Nije dobro propuštati neponovljive trenutke.

Istina, može se zbog toga dogoditi da čovjek nema uvida u sve što se u svijetu zbiva. Ali to je posve zanemarivo ako čovjek ima uvida u dušu onih koje voli. Ako može doticati sreću u njima. Biti s njima ista sreća.

Kada se muškarac spremao da zajedno s djecom pođe, osvrne se s nelagodom oko sebe da provjeri je li tko uočio što se zbilo.

Njegov pogled padne i na mene, ali ja sam se pričinjao kao da ništa ne primjećujem. Poželio sam mu reći da se sve to nije zbivalo samo njemu, ali nisam znao kako bih to učinio. Jer upravo je bio završio jedan važan sat životne škole, i svatko tko je bio spreman razumjeti što se dogodilo, mogao je biti na dobitku.

Stjepan Lice

(www.bitno.net) 

Misli koje je za svoj 70. rođendan, 16. travnja 1959. godine, Charlie Chaplin poklonio čovječanstvu.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe shvatio sam da su bol i emocionalna patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od svoje istine. Danas znam da se to zove BITI VJERODOSTOJAN.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam koliko može biti uvredljivo kada pokušavam natjerati nekoga da radi ono što ja hoću, iako znam da trenutak nije pravi i da ta osoba nije spremna za to, pa čak i onda kada sam ta osoba JA. Danas, to zovem POŠTOVANJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam žudjeti za nekim drugačijim životom i mogao sam vidjeti da je sve što me je okruživalo zapravo bilo poziv da rastem i da se razvijam. Danas, to zovem ZRELOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve događa u točno pravom trenutku. Tako da sam mogao biti miran. Danas to zovem VJERA.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam samome sebi krasti vrijeme, i prestao sam praviti grandiozne projekte za budućnost.

Danas radim samo ono što mi donosi radost i sreću. Radim stvari koje volim raditi i koje vesele moje srce i činim to na svoj vlastiti način i u svom vlastitom ritmu. Danas znam da se to zove JEDNOSTAVNOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega ostalog što me je vuklo ka dnu, a dalje od mene samoga. U početku sam to zvao “zdravi egoizam”, ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOME SEBI.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam željeti uvijek biti u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove SKROMNOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada pak živim samo za ovaj trenutak u kojem se SVE događa. Tako živim svakoga dana i zovem to ISPUNJENJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe spoznao sam da me moj um može poremetiti i da se od nekih svojih misli mogu razboljeti. Ali čim sam počeo koristiti svoje srce, moj je um dobio dragocjenog saveznika. Danas ovu vezu zovem MUDROST SRCA.

Nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema, jer i zvijezde se ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki novi svijet. Danas, ja znam: TO SE ZOVE ŽIVOT.

Charlie Chaplin

(www.bitno.net)

Kao što znaš, ponovno se približava dan mojega rođendana. Vjerujem da će se i ove godine po cijelom svijetu priređivati slavlje tome u čast...

Vidim da ljudi puno kupuju. Na radiju, televiziji i u novinama ni o čemu drugom se niti ne govori, nego samo o tome, koliko još dana nedostaje do moga rođendana.

Ugodno je znati, da neki ljudi barem jedan dan u godini, misle na mene.

Kao što znaš, rođendan su mi počeli slaviti prije mnogo godina. U početku je izgledalo da razumiju i zahvaljuju na onomu što sam učinio za njih. Ali, danas je malo onih koji razumiju što slave. Ljudi se okupljaju i slave, ali ne znaju o čemu se radi.

Sjećam se, prošle godine kada je stigao moj rođendan, ljudi su naveliko slavili u moju čast. Stolovi su bili puni, sve okićeno, puno poklona… ali znaš jednu stvar? Mene nisu pozvali. Slavlje je bilo upriličeno u moju čast, ali kad je došao taj dan, mene su ostavili vani, vrata su za me bila zatvorena… makar sam žarko želio slaviti s njima…

Istinu govoreći, nisam se iznenadio, jer u zadnje vrijeme mnogi mi zatvaraju vrata. Kako me nisu pozvali, bez buke i smetnje, ušao sam tiho i sjeo u jedan kut. Svi su nazdravljali i veselili se. U jednom trenutku unutra je ušao jedan starac, duge bijele brade, obučen u crveno. Izgledao je malo pripit. Umorno je sjeo na fotelju, i svi su potrčali k njemu, veseleći se, kao da je veselje priređeno njemu u čast.

Točno u 24 sata, svi su počeli nazdravljati, grliti se i čestitati. Ja sam, također, ispružio ruke, očekujući da će me netko zagrliti… Ali nitko me nije zagrlio.

Počeli su jedni drugima davati poklone. Približio sam se da vidim, da slučajno nemaju kakav poklon i za mene. Ali, za mene nije bilo ništa.

Kako bi se ti osjećao, kad bi na tvoj rođendan, jedni druge darivali, a tebi ne bi dali ništa? Shvatio sam da sam suvišan na ovom rođendanu, stoga iziđoh bez buke i za sobom zatvorih vrata.

Svake godine je sve gore. Ljudi se samo sjećaju hrane, poklona i slavlja, a mene se nitko ne sjeća.

Želio bih da mi dopustiš da ovaj Božić uđem u tvoj život, da shvatiš da sam prije 2000 godina došao u ovaj svijet i da sam dao svoj život na križu i za tebe. Danas jedino što želim jest, da to vjeruješ cijelim srcem.

Nešto ću ti reći: mislio sam, kako me mnogi ne pozvaše na svoje slavlje, učinit ću sam svoje veličanstveno slavlje, kakvo još nikad nije viđeno. Priređujem sve što je za to potrebno; šaljem mnoge pozivnice, među kojima je jedna posebna i za tebe. Želio bih znati, hoćeš li sudjelovati, da mogu za tebe rezervirati mjesto i napisati tvoje ime ne mojoj velikoj listi uzvanika. Vani će ostati svi oni koji se ne odazovu mom pozivu.

Pripremi se jer u dan kad se najmanje nadaš slavit ću svoje velebno slavlje.

P. S. Znaj da te neizmjerno volim.

(Isus Krist, rođen na Božić u Betlehemu prije 2000 godina)

Nepoznati autor

(www.bitno.net)

Jedne večeri, dosta kasno, vraćao se kući s tržnice neki siromašan seljak. Odjednom usred šume raspukne mu se kotač kola na dva dijela. I dok je tako zastao da popravi kotač, seljak se odluči pomoliti i zahvaliti Gospodinu za taj, unatoč svemu, lijep dan. Tek tada primijeti da nema kod sebe svoga molitvenika. Ujutro ga je u žurbi zaboravio ponijeti.

Seljak se ražalosti da će mu dan proći, a da nije Gospodinu izrekao svoje molitve.

Tada reče: “Dragi Bože, danas sam rano izašao iz kuće, a zaboravio sam uzeti svoj molitvenik; star sam, pamćenje mi je loše, pa ne znam ni jednu molitvu napamet. Zato ću sad učiniti ovo: polako ću reći cijelu abecedu pet puta, a Ti, koji poznaš sve molitve, možeš slova tako složiti da od njih napraviš molitve kojih se ja ne mogu sjetiti.”

I Gospodin reče anđelu: “Od svih molitava koje sam danas čuo, ova je najljepša jer dolazi iz jednostavna i iskrena srca.”

Anthony de Mello

(www.vjeraidjela.com)

Jedan čovjek otišao je kod brijača ošišati se i obrijati. Kako je brijač počeo s radom, počeli su razgovarati. Razgovarali su o različitim temama, da bi se na kraju dotakli i teme Boga.

Brijač je rekao: “Ja ne vjerujem da Bog postoji!”

“Zašto to kažete?” upita ga mušterija.

“Pa, znate, dovoljno je da izađete na ulicu i brzo shvatite da Bog ne postoji”, odgovori brijač. “Recite mi, kad bi Bog postojao, bi li bilo toliko bolesnih ljudi? Bi li bilo toliko napuštene djece? Kad bi Bog postojao, ne bi bilo ni patnji ni bola! Ne mogu zamisliti Boga koji je ljubav, a u isto vrijeme dopušta takve stvari.”

Čovjek se zamislio na trenutak, ali nije ništa odgovorio jer nije želio započeti raspravu. U međuvremenu je brijač završio svoj posao i čovjek je napustio radnju. Odmah čim je izašao, na ulici je primijetio čovjeka s dugom raščupanom i prljavom kosom, te neobrijanom bradom.

Čovjek se okrenuo i ušao ponovno u brijačnicu i rekao brijaču: “Znate što? Brijači ne postoje!”

“Kako možete reći tako nešto?” iznenađeno ga upita brijač. “Ja sam tu i ja sam brijač i upravo sam vas ošišao i obrijao!”

“Ne!” čovjek uskliknu. “Brijači ne postoje, jer da postoje, ne bi bilo toliko neošišanih, neobrijanih i neurednih ljudi poput onog čovjeka na ulici.”

“Ah, ali brijači stvarno postoje! To se događa kad ljudi ne žele doći k meni!” zaključi brijač.

“Upravo tako!” potvrdi čovjek. “To je upravo poanta. Bog također postoji, ali mnogi ljudi ne žele doći k Njemu!”

Nepoznati autor

(mladi.biskupija-varazdinska.hr)

Neki bogati poslovni čovjek odlučio je svome sinu pokazati što je to siromaštvo, kako bi više znao cijeniti bogatstvo koje ima. Odveo ga je na neko siromašno seosko imanje kod obitelji s puno djece. Proveli su ondje dva dana.

“No, jesi li sad vidio razliku između bogatstva i siromaštva?” – upitao je otac sina kad su se vratili kući.

“Jesam, oče!” – odgovorio je dječak.

“Ja sam jedinac, a ona djeca imaju i braću i sestre.

Mi ispred kuće imamo bazen, a oni imaju rijeku u kojoj mogu plivati i loviti ribe.

Mi imamo klimu u kući, a oni samo otvore prozore i struji im hlad od hrastova ispred prozora i s rijeke.

Mi o pticama gledamo u kućnome kinu, a njima prave ptice slijeću na prozore.

Mi imamo psa, a oni imaju stado ovaca.

Jesam, oče, naučio sam što je bogatstvo. I žao mi je što i mi nismo tako bogati.”

Nepoznati autor

(www.pastoralmladih.hr)

Car je već bio u poodmaklim godinama i znao je da će uskoro trebati izabrati svog nasljednika. Jednog dana pozvao je sve mlade ljude svog kraljevstva na sastanak. Tada im je rekao: „Vrijeme je da odstupim s prijestolja i izaberem nasljednika. Odlučio sam izabrati jednog od vas koji ste sada ovdje.“ Zatim nastavi:

„Svakomu ću od vas dati po jedno sjeme. Posadite ga, zalijevajte, njegujte i vratite se točno nakon godinu dana na ovo mjesto i ponesite sa sobom ono što ste uzgojili od tog sjemena. Prema onome što donesete, izabrat ću svog nasljednika.“ Jedan je mladić, kao i ostali, primio sjeme i kad se vratio kući, uzbuđeno ispričao majci što se dogodilo. Ona mu je pronašla prikladnu posudu, a on je pažljivo posadio sjeme. Svakodnevno ga je zalijevao i budno pratio je li nešto izraslo. Nakon nekoliko tjedana svi su mladići hvastavo pričali o svojim biljkama, koje su izrasle u svoj svojoj ljepoti od sjemena koje im je dao car. Samo se njegovo sjeme nije pomaklo. Koliko god se trudio i koliko god posvećivao vremena i ljubavi sjemenu, ostalo je potpuno jednako. Prošlo je još nekoliko tjedana, ali je sjeme ostalo isto. Dok su drugi zanosno pričali o svojim biljkama, mladić se osjećao potišteno i kao gubitnik. Prošlo je i pola godine, ali se nije ništa promijenilo. Počeo je sumnjati nije li nešto krivo učinio pa je tako ubio sjeme. Svi su imali velike biljke, dok on nije imao ništa. Ipak, i dalje se nadao kako će nešto izniknuti.

Konačno je došlo vrijeme da se ponovno sastanu s carem na dogovorenom mjestu. Svi su mladići donijeli biljke, na temelju kojih će car procijeniti kojega će izabrati za nasljednika, samo on nije imao ništa, odnosno imao je samo sjeme koje mu je dao car.  Osjećao se potišteno i nije uopće htio doći pred cara prazne posude, ali mu je majka savjetovala da ipak bude iskren i prizna što se dogodilo. S mučninom u želucu gledao je sve one prekrasne biljke koje su uzgojili drugi mladići. Svi su mu se smijali kad su vidjeli njegovu praznu posudu.

Konačno je stigao i car. Pozdravio je mladiće i šutke je krenuo promatrati biljke. Mladić se sakrio što je dalje mogao.

„Prekrasne su vam biljke“, započe car. „Danas će jedan od vas biti izabran za sljedećeg cara.“ Odjednom car opazi mladića i njegovu praznu posudu i reče svojim stražarima da ga dovedu preda nj. Mladić se prestravio. Pomislio je da će ga car dati ubiti.

Kad je stupio pred cara, svi su mu se mladići smijali, ali ne i car. On je bio iznimno ozbiljan, pa reče:

„Ovo će biti novi car!“

Mladić je slušao s nevjericom i pitao se kako bi on mogao biti car kada nije u stanju uzgojiti ni obično sjeme. Tada car nastavi:

„Prije godinu dana svima sam vam dao sjeme i rekao vam da ga posadite, zalijevate i njegujete, a onda mi nakon godinu dana donesete ono što ste uzgojili. Niste ni slutili da sam vam tada dao mrtvo sjeme iz kojega ne može niknuti nikakva biljka, a vi ste sada svi, osim ovog mladića, donijeli prekrasne biljke. Kad ste shvatili da vaše sjeme neće dati roda, jednostavno ste ga zamijenili drugim. Ovaj je mladić jedini bio hrabar i iskren i donio mi zdjelu s mrtvim sjemenom. Zato će on biti naredni car.“

(www.vjeraidjela.com)

Muž i žena su živjeli punih šezdeset godina u braku, u međusobnom uvažavanju i ljubavi. Bili su sretni, pomagali su uvijek jedno drugome, a među njima nije bilo nikakvih tajni.

Zapravo, bila je jedna. Naime, žena je na ormaru, i to gotovo od dana njihova vjenčanja, držala jedan drveni sandučić, a od muža je tražila da ju ne pita što je u njemu, niti da ga otvara. Rekla mu je kako na takav način želi provjeriti  ima li on u nju uistinu toliko povjerenja koliko tvrdi. Suprug je to poštovao i kroz šezdeset godina ni jednom nije zavirio u sanduk. Međutim, staričino je zdravlje svakodnevno bilo sve narušenije… Liječnik je rekao kako su joj dani odbrojani…

Zadubljen u svoje misli kako će uskoro postati udovac, starac je počeo sjetno pregledavati stare fotografije i druge uspomene koje su ih tako čvrsto vezivale svih tih godina. U jednom mu trenutku pade pogled na sanduk, pa ga odnese pred ženu i stavi joj ga na krevet. Ona se na to lagano osmjehnu, očiju punih suza, i reče mu:

- Sada ga možeš otvoriti…

Starac je otvorio sanduk i u njemu našao dvije lijepe krpene lutke, igle za šivanje i 20.000 kuna.

- Zašto si čuvala ovo tolike godine u sanduku? – upita.

- Kad sam se udala - započe tihim i blagim glasom žena – majka mi je rekla tajnu dobrog braka. Rekla mi je da svaki puta kad se naljutim na tebe sašijem jednu lutku.

Muž je bio tužan što ga napušta njegova ljubljena žena, ali je istovremeno osjetio jednu duboku radost jer su dvije lutke značile kako se ona na njega zapravo samo dva puta naljutila.

- Lijepo – reče nježno kroz suze – sad znam za lutke i konac, ali odakle toliki novac?

- Novac sam, dragi moj mužu, dobila od prodaje lutaka…

Prepričana priča nepoznatog autora

 (www.vjeraidjela.com)

I uđe u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: “Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.” On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: “Čovjeku se grešniku svratio!” A Zakej usta i reče Gospodinu: “Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.” Reče mu na to Isus: “Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!”

Lk 19,1-10

Isus, idući u Jeruzalem gdje će po muci i smrti spasiti sve ljude, prolazi kroz Jerihon kako bi i tamošnjem svijetu ponudio radosnu vijest o Bogu Ocu. Mnoštvo ga je dočekalo i okružilo. Pitanje je koliko je njih iz mnoštva vjerovalo Isusu, a koliko ih je, poput nadcarinika Zakeja samo željelo vidjeti tko je to Isus. Pitanje je i koliko nas kršćana na euharistijske susrete dolazi iz vjere, a koliko iz nekih drugih razloga.

Jer je bio niska stasa

Zakej nije uspio ispuniti svoju želju jer je, kako je zapisano, bio niska stasa. Zakej je, što se tiče opisane zgode, imao nepopravljivi hendikep. Netko drugi bi na njegovom mjestu odustao i vratio se svom poslu, ali Zakej odlučuje riješiti problem.

I to je prva stvar u kojoj nam može poslužiti kao primjer. Ne odustati! Ne pokolebati se! Potruditi se pronaći način i ostvariti cilj! Mogu pronaći način, mogu napredovati, jer sve mogu u onome koji me jača.

Zakeju je stalo vidjeti Isusa pa trči naprijed i penje se na smokvu uz put kojim je imao Spasitelj proći. Oni koji ljube i imaju želju sposobni su gledati naprijed i djelovati unaprijed.
Pritom ih nimalo ne smeta navodna neprikladnost njihova ponašanja. Ozbiljni ljudi bi smatrali nedoličnim Zakejevo ponašanje misleći da se jedan bogati nadcarinik nema razloga verati po smokvama. Zakej ne misli tako. Ni svi sveti kroz povijest nisu mislili tako. Da je bl. Majka Terezija smatrala kako je neprikladno da jedna časna sestra provodi dane i noći uz bolesne ljude drugih rasa i vjera svijet bi izgledao puno drugačiji.

Smokva

Smokva u koju se sklonio Zakej, kojega njegovi sugrađani nazivaju grešnikom, podsjeća nas na smokvu koja je u edenskom vrtu poslužila prvim grešnicima da se sakriju od sebe i Boga. Čovjeka koji bježi, Bog poziva da mu se vrati, jer je ljubitelj svih bića i želi da se svi ljudi spase. Isus se zaustavlja, gleda prema Zakeju i poziva ga. Želi biti u njegovoj blizini.

Žurno siđi

Opredjeljenje za Boga treba biti odluka koja se donosi nepokolebljivo i konačno. Potrebno je spustiti se na zemlju, sići iz okova grijeha vlastite umišljenosti i postati bogoprimatelj. Mnogi u duhovnom rastu odgađaju vrijeme konačnoga odricanja od Zloga i prianjanja uz Boga. To je krivi put. Valja nam žurno sići. Maknuti se od smokve koja nam sprječava potpuno zajedništvo s Bogom i sa čovjekom.

Danas mi je proboraviti u tvojoj kući

Drugi dio Isusova obraćanja Zakeju pokazuje Božju ljubav prema čovjeku. Isus je htio da taj dan dođe spasenje Zakejevu domu. Isus nije slučajno prolazio niti se slučajno zaustavio pod smokvom. Utješna je ta velika Božja ljubav.

Ipak zbunjuje i opominje proces koji je doveo do činjenice Isusova boravka u Zakejevoj kući. Zakej je potaknut Duhom na susret s Isusom. Ali uvijek kada djeluje Duh uplete se i Zloduh. Čini sve da nas omete u ostvarivanju onoga na što smo pozvani. Podmeće nam niski stas i mnoštvo koje zaklanja pogled. Da je Zakej odustao, onemogućio bi Boga da donese spasenje njegovoj kući. Zato nam valja učiti od Zakeja i ne odustajati. Jer Bog je također sposoban za djela koja ozbiljni ljudi smatraju neprikladnima. Isus se svraća čovjeku grešniku. Skandalizira grad koji nije pronašao način da susretne Spasitelja.

Dajem i vraćam

Zakejevi sugrađani su u njemu i dalje gledali grešnoga nadcarinika premda ih je Isus poučio da je i on sin Abrahamov. Sposobnost viđenja stvari u novome svjetlu je plod obraćenja i susreta s Bogom. Posljedica susreta sa Spasiteljem je promjena stava i pogleda na svijet.

Vjera ti je bitna?

Ono što nije uspjelo mnoštvu koje se najprije gura u prve redove, a potom mrmlja, uspjelo je čovjeku koji je odgovorio poticaju Duha, nadvladao napast odustajanja, pokazao želju za spasenjem domišljatim netipičnim ponašanjem i izašao iz zaklona smokve. Zakej mijenja stil života. Zakej daje i vraća. Tko god veli da je susreo Krista, a ne mijenja svoje ponašanje na bolje, najobičniji je lažac. Susret s Bogom dokazuje se shvaćanjem vlastite grešnosti, odbacivanjem grešnoga života i dobrim djelima koja činimo čovjeku u potrebi.

(www.bitno.net)

I dok pitanje "malih i tihih mjesta" ostaje u mome srcu, o njima dublje razmišljam za vrijeme ispita savjesti (egzamena). S vremenom počela sam shvaćati kako postoji temeljna rutina i ritam života koji dopuštaju da spremnije i lakše pronađem Boga: držati na krilu kćer dok mi nalijeva jutarnju kavu, sjediti i ručati s djecom nakon povratka iz vrtića te slušati kako im je bilo; čitati djeci i izmoliti s njima večernju molitvu te uživati u nekoliko tihih trenutaka sa suprugom kad se zatvore vrata dječje sobe. Iznenadila sam se kad sam otkrila ritmove života koji se poklapaju s trenutcima koji lako dopuštaju da pronađem Boga. Ti trenutci, a da ih nisam niti svjesna, točke su provjere da vidim kako žive i napreduju oni koje volim i, što je daleko važnije, "mala mjesta" koja mi dopuštaju da uživam u darovima života i da produbim svoju svijest o Bogu prisutnom u svim stvarima.

(www.prostorduha.hr)

Ostani sa mnom, Gospodine, jer mi je potrebna Tvoja prisutnost da Te ne bih zaboravio. Ti znaš kako mi je lako napustiti Te. Ostani sa mnom, Gospodine, zato što sam slab i trebam Tvoju snagu da ne padam tako često. Ostani sa mnom, Gospodine, jer Ti si moj život i bez Tebe gubim svoj žar. Ostani sa mnom, Gospodine, jer Ti si moje svjetlo i bez Tebe sam u tami. Ostani sa mnom, Gospodine, da mi pokažeš svoju volju. Ostani sa mnom, Gospodine, da čujem Tvoj glas i slijedim Te. Ostani sa mnom, Gospodine, jer Te želim mnogo voljeti i biti uvijek u Tvojoj blizini. Ostani sa mnom, Gospodine, ako želiš da Ti budem vjeran. Ostani sa mnom, Gospodine, jer iako je moja duša siromašna, želim da za Tebe bude mjesto utjehe, utočište Ljubavi. Ostani sa mnom, Isuse, jer kasno je i dan se provodi kraju, a život prolazi. Smrt, sud i vječnost približavaju se. Potrebno mi je još snage da ne posustanem na putu i zato Te trebam. Kasno je i smrt je sve bliža. Plašim se tame, iskušenja, suhoća, križa, žalosti. O, kako te trebam, moj Isuse, u ovoj noći progonstva! Ostani sa mnom, Isuse, u životu i svim opasnostima, trebam Te. Dopusti da Te prepoznam poput Tvojih učenika u lomljenju kruha, tako da Euharistija bude svjetlo koje razgoni mrak, snaga koja me jača, jedina radost moga srca. Ostani sa mnom, Gospodine, jer u času svoje smrti želim ostati sjedinjen s Tobom, ako ne po pričesti, tada barem po milosti i ljubavi. Ostani sa mnom, Isuse, ne tražim božansku utjehu jer je ne zaslužujem, već Tvoju prisutnost, o da, to Te molim! Ostani sa mnom, Gospodine, jer samo Tebe tražim. Tvoju ljubav, Tvoju milost, Tvoje srce, Tvoj Duh, jer Te volim i ne tražim drugu nagradu osim da te volim sve više i više. U čvrstoj ljubavi voljet ću Te svim svojim srcem dok sam na zemlji i nastavit ću Te voljeti savršeno u vječnosti.

Amen.

sv. Padre Pio

(www.bdm-karmelska.com)