Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan. Zatekao je svog 5-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima.

Sin: “Tata, smijem li te nešto pitati?”
Otac: “Da, reci, što je?”
Sin “Tata, koliko zarađuješ na sat?”
Otac: “Zašto me to pitaš?”
Sin: “Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?”
Otac: “Ako već moraš znati, zarađujem 50 kuna na sat.”
Sin: “Oh”, dječak odgovori, spuštene glave. “A tata, možeš li mi molim te, posuditi 25 kuna?”
Otac se naljuti i reče: “Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 kuna taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, moraš znati da ja ne radim svaki dan za takve gluposti!”
Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.
Čovjek je sjedio i razmišljao…”Kako se usuđuje da mi postavlja takva pitanja samo da bi dobio novac?”
Nakon izvjesnog vremena, malo se smirio i pomislio: “Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 kuna… stvarno ne pita često za novac…”
Otišao je u dječakovu sobu i otvorio vrata…
“Sine, jesi li zaspao?” upitao je.
“Ne, tata, budan sam”, odgovori dječak.
“Razmišljao sam… možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 kuna koje si tražio.”
Dječak se uspravio, smiješeći se. “Oh, hvala ti, tata!” poviknuo je.
Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica.
Kad je vidio da dječak već ima novac, otac se opet počeo ljutiti.
Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
“Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?” plane otac.
“Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam”, odgovori dječak.
“Tata, sada imam 50 kuna. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra kući ranije.”

Nepoznati autor

(www.bitno.net)

Zbog čega je potrebna adaptacija na vrtić?
Polazak u vrtić najčešće je prvo iskustvo dužeg odvajanja djeteta i roditelja. Kako bi dijete što bolje prihvatilo vrtić, odgojitelje te drugu djecu, potrebno je njegovo postupno uvođenje u novu sredinu. Stoga su roditelji pozvani, prvih mjesec dana djetetova boravka u vrtiću, aktivno sudjelovati u procesu prilagodbe.

Koje su očekivane reakcije djeteta na vrtić?
Obzirom da polazak u vrtić predstavlja veliku promjenu u životu djeteta, moguće su različite promjene u ponašanju, koje ne bi trebale brinuti roditelje. Neka djeca se brzo priviknu na nove uvjete i osobe u njihovom životu, dok je drugoj potrebno više vremena. Važno je da roditelj i odgojitelji poštuju individualne karakteristike pojedinog djeteta.
Moguće reakcije djeteta na polazak u vrtić: promjene u navikama spavanja i hranjenja (dijete može početi odbijati hranu ili mijenjati ritmove spavanja i budnosti), povlačenje, agresivnost, plačljivost, regresija u ponašanju. Regresija se odnosi na vraćanje na razvojnu fazu koju je dijete već preraslo. Tako primjerice, dijete koje je prestalo nositi pelene, polaskom u vrtić može ponovno pokazati potrebu za pelenama, dudom i sl. Trajanje perioda prilagodbe ovisi o djetetovim osobinama i temperamentu, dobi, razvojnoj fazi u kojoj se nalazi, ranim iskustvima odvajanja od roditelja, aktualnim događajima u životu te reakcijama roditelja na odvajanje.

Što roditelji mogu učiniti prije polaska u vrtić?
Prije polaska u vrtić roditelji mogu ostaviti dijete kratko kod bliskog člana obitelji (bake, djeda i sl.), kako bi iskusilo kraće periode odvojenosti i steklo povjerenje da ćete se uvijek vratiti. Odvoditi dijete na druženja s vršnjacima u parku, igraonicama, kod prijatelja, kako bi moglo stjecati socijalne vještine.
Prije polaska u vrtić, osamostaliti dijete, koliko je to moguće. Ako dijete polazi u jaslice, pokušajte ga odviknuti od pelene ili mu dajte priliku da vježba samo jesti žlicom i piti iz čaše. Ako polazi u vrtić s 3 godine, učite ga da se samo odijeva i obuva, pere ruke, posprema za sobom i dr.
Nemojte započeti s usvajanjem novih vještina kada dijete počne pohađati vrtić. Obzirom da je sam period adaptacije stresan za većinu djece, potrebno im je pružiti šansu da se u toj fazi posvete samo zadatku adekvatne adaptacije na vrtić.
Barem mjesec dana prije polaska u vrtić pričajte djetetu o tome kako će mu biti u njemu, uvijek pozitivnim tonom, kako biste pobudili interes i stvorili sigurnost. Dopustite djetetu da izrazi osjećaje vezane uz polazak u vrtić, ako je prestrašeno, dopustite mu da plače i izrazi strah.
Mjesec dana prije polaska djeteta u vrtić započnite s uvođenjem nove hrane, koju će dijete imati prilike konzumirati u vrtiću. Dobro je savjetovati se s odgojiteljima prije polaska u vrtić o hrani na koju bi bilo dobro naviknuti dijete. Također ga postepeno navikavajte na rutinu spavanja koja će se provoditi u vrtiću.

Što roditelji mogu učiniti za vrijeme adaptacije na vrtić?
Važno je da su roditelj ti koji dolaze s djetetom na adaptaciju u vrtić, a ne druge, djetetu bliske osobe. U početku je važno slušati odgojitelja te dogovoriti s njim vrijeme koje će roditelj ostati u grupi s djetetom te kojim će se aktivnostima baviti. U prvim danima roditelj može upoznati dijete sa sobom, proći s njim kroz različite kutiće i uključiti se u igru u djetetu zanimljivim aktivnostima. U dogovoru s odgojiteljima, postupno će se produživati vrijeme djetetova ostanka u grupi. Važno je da roditelj dođe po dijete u dogovoreno vrijeme, bez kašnjenja. Dogovorite s djetetom koju igračku smije ponijeti sa sobom. Nekoj djeci je lakše provesti prve tjedne u vrtiću ako imaju nešto svoje, što ih podsjeća na dom. U trenutku ostavljanja djeteta u vrtiću i opraštanja s njim, dobro je ne pokazati svoju uznemirenost pred djetetom. To je nešto o čemu se može razgovarati s partnerom ili prijateljem, ali nikako ne s djetetom jer bi mu se time slala poruka da je ostanak u vrtiću nešto teško. Pri napuštaju grupe važno je pozdraviti se s djetetom i reći da sada idete na posao te da ćete doći po njega u određeno vrijeme. Ne preporuča se otići bez pozdrava, čak ni ako percipirate da se dijete zaigralo.
Neka djeca burno reagiraju na odlazak roditelja. To vam može govoriti da je dijete sigurno privrženo i da imate zdravu emocionalnu povezanost. Dijete zna da je plakanje način na koji može roditelja duže zadržati u vrtiću. Važno je da roditelj mirno ode i ima povjerenja da će odgojitelj utješiti dijete, skrenuti mu pozornost na neku drugu aktivnosti i sl. Svako prolongiranje opraštanja može uzrokovati teškoće u kasnijem odvajanju i ostajanju u vrtiću. Stoga je važno da rastanak bude kratak i srdačan, u vedrom raspoloženju. Često se djeca koja plaču za roditeljem brzo smire kada on ode, zabavljajući se s nekom aktivnošću ili igrom. Nemoj doći u napast i vraćati se u vrtić ili provjeravati kako se dijete snašlo, to bi moglo stvoriti dodatnu konfuziju kod djeteta.
Dio djece zna pokazivati snažne emocionalne reakcije, poput plakanja, kada roditelj dođe po njih u vrtić. Takve su reakcije često prisutne kod djece koja u vrtiću istražuju okolinu i zabavljaju se s vršnjacima te ne pokazuju negativne emocije jer su ih naučila odgoditi do dolaska roditelja. Takve reakcije su posve normalne i mogu ukazivati na bržu prilagodbu vrtiću i emocionalnu zrelost jer je dijete sposobno odgoditi negativne emocionalne reakcije.

Što može pomoći?
Iznimno je važan vaš stav prema vrtiću. Ako na njega gledate kao na prostor stjecanja novih vještina, socijalnih, emocionalnih, kognitivnih te radnih navika, lakše ćete proći proces adaptacije s djetetom.

Pitao je učenik učitelja: „Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav.“ Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu prozirnu vreću.

„Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost“, reče učitelj, „uzmi jedan krumpir pa s jedne njegove strane napiši svoje ime, a s druge ime čovjeka s kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u vreću.“

„I to je sve?“ upita učenik iznenađeno.

„Ne“, odgovori učitelj, „moraš uvijek sa sobom nositi tu vreću, i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno, stavi u nju krumpir.“

Učenik je pristao. Prošlo je neko vrijeme. Vreća se punila krumpirima i postala poprilično teška.

Bilo je vrlo nezgodno stalno ju nositi sa sobom.

Uz to, krumpiri koji su prvi stavljeni u vreću počeli su se kvariti.

Neki su proklijali, a neki istrunuli i širili neugodan miris.

Učenik je došao kod učitelja i rekao: „Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Prvo, vreća je jako teška, a drugo, krumpir se pokvario. Predloži nešto drugo.“

Ali učitelj je odgovorio: „To isto događa se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj teret lako bismo zaboravili da nije toliko težak jer ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane. Svaki put kada se odlučiš uvrijediti ili nekome želiš nanijeti uvredu razmisli je li ti taj kamen potreban.

Priča nepoznatog autora

(www.vjeraidjela.com)

Zapalili ste me i gledate moje svjetlo, radujete se jasnoći i toplini koju darivam.

Veselim se da smijem gorjeti za vas,da nije tako, ležala bih možda negdje u staroj kutiji bez ikakve koristi.

Smisao dobivam tek po tome što gorim.

Ali, dobro znam, što dulje gorim, to kraća postajem, to se više bližim svojem kraju.

„Izgorjela je!“ reći ćete, a ono što je od mene ostalo, bacit ćete.

Znam, za mene postoje uvijek ove dvije mogućnosti: ili ostajem u kutiji nedirnuta, zaboravljena u tami, ili gorim, postajem sve kraća, dajem sve što imam.

U korist svjetla i topline dovodim sebe kraju. Ipak mislim da je ljepše i pametnije ako smijem nešto dati od sebe nego ostati hladna i ležati u mračnoj kutiji.

Gledaj, isto je tako s vama ljudima: ili se povučete, ostanete sami za sebe i sve je hladno i prazno, ili se približite ljudima i darujete im od svoje topline i ljubavi i tek onda dobiva vaš život smisao: On je ispunjen.

Ali znajte i to da za ovo morate dati nešto od sebe samih, nešto od svoje radosti, od svoje srčanosti, od svojega smijeha, možda i nešto od svoje tuge.

I ne treba bojažljivo razmišljati o tome kako ćete sačuvati sami sebe. Mislim da samo onaj koji druge veseli, postaje još veseliji. Samo onaj koji je svjetlo drugima, sam će primati svjetlo.

Što više gorite za druge, to će svjetlije biti u vama samima .Mislim da su mnogi ljudi samo zato tmurni i neraspoloženi jer se plaše biti ovdje za druge, donositi drugima svjetlo.

Tuže se i neprestano mrmljaju na teška vremena. Još nisu shvatili: ovo jedno jedino svjetlo koje gori više je vrijedno nego sva tama svijeta. Dopustite, dakle, da vas malo ohrabrim ja, sitna, mala svijeća.

(www.vjeraidjela.com)

• IDITE NA POČINAK U ISTO VRIJEME I SPAVAJTE 6-8 SATI!
• DNEVNO BUDITE TJELESNO AKTIVNI I KREĆITE SE 30 MINUTA - PO MOGUĆNOSTI U PRIRODI!
• REDOVITO DORUČKUJTE PRIJE PODNE.
• POSTITE JEDNOM TJEDNO, TO JE ZDRAVO ZA DUŠU I TIJELO!
• NE PUŠITE! SVAKA CIGARETA SKRAĆUJE ŽIVOT!
• IZBJEGAVAJTE ALKOHOL ILI GA UZIMAJTE UMJERENO!
• SVAKODNEVNO SE MOLITE, MEDITIRAJTE I ČITAJTE SVETO PISMO, TO JAČA DUHOVNU DIMENZIJU I POMAŽE U NADVLADAVANJU STRESNIH SITUACIJA!
• OPRAŠTAJTE DRUGIMA I MOLITE ZA OPROŠTENJE, TO OSIGURAVA DUŠI MIR I RADOST TE DONOSI MIRAN SAN!
• ŽIVITE U ISTINI, TO JE NAJBOLJA PREVENCIJA PROTIV NEUROZE!
• NESEBIČNO VOLITE DRUGE. LJUBAV JE NAJBOLJI ZNAK DOBROG DUŠEVNOG ZDRAVLJA!
• SVAKI DAN UČINITE BAREM JEDNO DOBRO DJELO (POSJET BOLESNIKU, STAROM I  NEMOĆNOM SUSJEDU…), TO I BOG NAGRAĐUJE!
• SLUŠAJTE UVIJEK SVOJU SAVJEST, ONA JE NAJBOLJI VOĐA KROZ ŽIVOT. BOG NAM KROZ NJU GOVORI ŠTO TREBA ČINITI, A ŠTO  IZBJEGAVATI!
• NEMOJTE ŽIVJETI S KRIVNJOM NA DUŠI. ONA RAZARA DUŠU I STVARA PODLOGU ZA PSIHO-SOMATSKE BOLESTI!
• NE POTISKUJTE EMOCIJE, ONE SU VAŠA SNAGA. NEMOJTE REAGIRATI IMPULZIVNO, NEGO KONTROLIRANO IZRAŽAVAJTE SVOJE OSJEĆAJE!
• MISLITE POZITIVNO I KREATIVNO. ONO ŠTO MISLITE O SEBI, POČINJE SE OSTVARIVATI U VAŠEM ŽIVOTU.
• VJERUJTE U BOGA I IMAJTE POVJERENJA U LJUDE. VJERA JE SILA KOJA POBJEĐUJE OVAJ SVIJET!
• UNESITE ŠTO VIŠE SMIJEHA U VAŠ ŽIVOT. SMIJEH RAZVESELJUJE SRCE I ULJEPŠAVA LICE!
• IMAJTE VISOKE IDEALE, A NEMOJTE SI UMIŠLJATI DA STE IH VEĆ POSTIGLI!
• BUDITE PONIZNI I UČITE IZ SVOJIH POGREŠAKA. VJERUJTE U ISTINU KOJU JE NAPISAO SV. PAVAO:  «ONIMA KOJI LJUBE BOGA, SVE SE OKREĆE NA DOBRO»!
• BUDITE UVJERENI DA VAS BOG NEIZMJERNO VOLI KAO SVOJU DJECU!
• ČESTO PONAVLJAJTE U SEBI MISAO SV. PAVLA: «SVE MOGU U ONOME KOJI ME JAČA!» I VJERUJTE.

      p. Mijo Nikić

 (www.zbjl.hr)

Biti dijete znači: vjerovati u ljubav, dobrotu, dobro...

Što znači biti dijete?

Biti dijete znači biti sasvim nešto drugo nego što je današnji čovjek.

Biti dijete:

• znači imati duh koji struji iz vode krštenja;
• znači vjerovati u ljubav, ljepotu, dobro;
• znači biti tako malen kao u bajci – da mogu biti otvoren i za ono što se čini nemogućim – pretvoriti nisko u uzvišeno i pretvoriti ništa u sve;
• znači živjeti u orahovoj ljusci, a smatrati se kraljem nebeskih prostranstava.

Postoji uska veza između fizičke malenosti, tj. djetinjstva i duhovne malenosti koja se zove poniznost. Ne možemo uvijek biti djeca (fizički), ali uvijek možemo gledati kao djeca, drugim riječima, možemo biti ponizni. I u duhovnom redu vrijedi isti zakon.

Ako čovjek hoće otkriti nešto veliko, mora se uvijek umanjiti. Čovjek je velik ako nije izgubio srce djeteta.

Miroslav Čadek

(www.obitelj.biskupija-varazdinska.hr)

Nemojte me razmaziti. Vrlo dobro znam da ne mogu imati sve što želim. Ja vas samo iskušavam.

Nemojte se bojati biti strogi. To mi se sviđa. Pokazujte gdje mi je mjesto.

Nemojte sa mnom na silu. To me uči da se jedino sila uvažava. Radije ću reagirati na uputu.

Nemojte biti nedosljedni. To me zbunjuje i tjera me na to da pobjegnem od svake obveze.

Nemojte obećavati. Možda nećete moći održati obećanje; pa ću izgubiti vjeru u vas.

Nemojte vjerovati mojim provokacijama kad govorim i činim stvari samo da vas rastužim. Mogao bih pokušati doći do još koje "pobjede".

Nemojte se previše žalostiti kad kažem da vas mrzim. Ne mislim ozbiljno, ali bih htio da vam bude žao zbog onog što ste mi učinili.

Nemojte da se osjećam manjim nego što jesam. Zbog toga ću glumiti "velikog lafa".

Nemojte umjesto mene činiti stvari koje mogu učiniti sam. Zbog toga se osjećam kao beba, a mogao bih vas početi doživljavati kao sluge.

Nemojte da moje loše navike obuzmu svu vašu pažnju. To me samo ohrabruje da nastavim.

Nemojte me ispravljati pred drugima. Bit ću mnogo pažljiviji ako sa mnom razgovarate tiho i nasamo.

Nemojte o mom ponašanju diskutirati za vrijeme svađe. Ne znam zašto onda slabo čujem, a i nisam sklon suradnji. U redu je da se poduzmu potrebne mjere, ali diskusiju odložite za kasnije.

Nemojte da imam osjećaj kako su moje pogreške zapravo grijesi. Moram naučiti griješiti a da se ipak ne osjećam zlim.

Nemojte stalno prigovarati. Ako to budete radili morat ću se početi praviti gluh. Nemojte zahtijevati objašnjenja za moje ponašanje. Ponekad zbilja ne znam zašto sam nešto učinio.

Ne precjenjujte moje poštenje. Lako me je zastrašiti pa počnem lagati.

Nemojte zaboraviti da volim eksperimentirati. Ja iz toga učim, pa vas molim da budete strpljivi.

Nemojte me štititi od posljedica. Moram učiti na iskustvu.

Ne obraćajte previše pažnje kad sam lakše bolestan. Mogao bih početi uživati u lošem zdravlju, ako mi to bude donosilo veliku pažnju.

Ne odbijajte me kad tražim odgovore na normalna pitanja. Ako me odbijete, vidjet ćete da ću prestati ispitivati a informacije tražiti negdje drugdje.

Nemojte odgovarati na smiješna ili besmislena pitanja. Ako me odbijete, vidjet ćete da samo želim da se bavite sa mnom.

Nemojte mi govoriti da ste idealni i nepogrešivi. S takvim je tako teško živjeti. Ne brinite zbog toga što smo malo zajedno. Važno je kako smo zajedno.

Nemojte da moja strahovanja postanu vaša tjeskoba. Tada ću se još više uplašiti. Pokažite da ste hrabri.

Nemojte zaboraviti da ne mogu odrasti bez mnogo razumijevanja i podrške; zaslužena pohvala ponekad izostane, ali prijekor nikada.

Tretirajte me kao svoje prijatelje, pa ću ja biti vaš.

Upamtite: više učim od primjera nego od kritike.

I pored svega, mnogo vas volim, volite i vi mene.

Nepoznati autor

(www.bitno.net)

I. Postaja – Isusa osuđuju na smrt

Kako si ti miran, kao da se ne radi o tebi! Šutke slušaš smrtnu osudu iz usta upravitelja Pilata. Izgledaš kao uplašeno dijete koje je zatečeno u nekakvom lošem djelu i sad mu izriču kaznu. Ti si uvijek dijete Oca koji je na nebu.

Isuse, tolika su djeca osuđena na teški rad, gladovanje, na smrt u zemljama rata. Sada se sjećamo njih i molimo da ih osnažiš da i oni vjeruju da ih Bog, Otac naš ljubi. Molimo te!

II. Postaja – Isus prima na se križ

Te dvije grede veće su od Tebe. Pred njima si ti tako sićušan. Te grede znak su zla koje se na te strovalilo. Kako ćeš ga nositi? Ti znadeš da ćeš to nositi za nas. Mi smo zapravo tvoj križ koji ti grliš.

Nemoj nas ispustiti, jer ćemo propasti. I sada se sjećamo svojih vršnjaka koji nose križ svojih obitelji i molimo te ponesi njih i njihov križ. Molimo te

III. Postaja – Isus pada prvi put pod križem

Zaista je težak taj tvoj križ, cijeli svijet. Pao si na zemlju i tu nemoćan ležiš. Ti najbolje znaš da je moguće pasti pod teretom života. Koliko je djece koja padaju opterećena životom. Zbog neimaštine kradu, varaju, lažu pa i ubijaju. Ima nas koji padamo u grijeh iako nismo pod teretom života. Isuse, ustani! Pokaži nam primjer da se treba dići. Ustao si. Hvala Ti. Sve nas podigni da ne ostanemo u zlu, molimo te.

IV. Postaja – Isus susreće svoju Majku

Opet si dijete. Dijete svoje majke Marije. U svojoj si patnji tražio njezino lice. Samo ste se šutke gledali i oboje trpjeli. U njezinim je očima nada da će sve proći, a u tvojima ljubav i sigurnost: Tako Otac hoće!

Isuse, hvala Ti za naše mame, za njihove poglede i utjehe. Hvala ti što si nam Mariju dao za majku, da bude majka sve djece, osobito one koji su na zemlji bez mame. Daj nam osjetiti da nas Marija voli, molimo te.

V. Postaja – Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Ovaj seljak htio je pobjeći od tebe Isuse, ali ga prisiliše da ti pomogne. No, ipak ti je postao prijatelj. I u njemu vidim sebe. Imam svoga posla što me briga za druge. A toliko ih je kojima treba pomoći. Ako hoću biti tvoj prijatelj moram se prisiliti gledati druge kojima je potrebna pomoć. Isuse, i sada si veliki učitelj, a ne samo patnik. Učiš i mene da je potrebno pomagati. Učini nas spremnima pomagati našim prijateljima. Molimo te.

VI. Postaja – Veronika pruža Isusu rubac.

Baš je bila hrabra! Između tih vojnika i rulje došla je k Tebi. Pružila ti rubac da se obrišeš. Mali znak pažnje, a toliko ljubavi. Bogato si je nagradio. Ima djece kraj koje nitko ne želi sjediti u klupi, s kojima se nitko ne želi igrati, kojima nitko ne želi ništa pružiti, a oni imaju lice, lice koje smo mi osramotili ili netko drugi. Isuse, s Veronikom i nas učini onima koji će osramoćene i ponižene pogledati i ohrabriti. Daj nam Veronikino srce! Molimo te.

VII. Postaja – Isus pada drugi put pod križem

Bio sam pun dobrih namjera, a  sve je propalo. Sada sam i od roditelja i prijatelja proglašen nepouzdanim. Pao sam. Kako si se ti Isuse digao? Na pameti imaš jednu istinu: „Tko ustraje do kraja taj će se spasiti!“ Želim li uspjeti, moram se ponovno dići, ustati. Želim li biti dobar čovjek, moram ustati iz svoje pogreške.

Pruži nam ruke Isuse i podigni nas, molimo te!

VIII. Postaja – Isus tješi jeruzalemske žene

One plaću gledajući tebe. Lijepo je to od njih, imaju srca. A ti im govoriš: „ A vaša djeca? A vi?“ Suze ne pomažu puno. Lijepi su znak, ali treba odgojiti djecu da vole Život, Boga! Isuse, i naši roditelji bi se nad tobom rasplakali, i nad nama, a potrebnije je da nas nauče kako ljubiti tebe i bližnje. Pomozi im svojim Duhom da nas odgajaju za dobro, molimo Te.

IX. Postaja – Isus pada treći put pod križem

Mnogi bi rekli da si slabić, a ti si iscrpljen, zapravo si i ovdje dijete koje se brzo umara, ali uporno dijete koje želi izvršiti ono što mu je povjereno. Iako ti je tijelo slabo, volja ti je jaka. Kad bih ja imao takvu volju. A volja mi je slaba jer malo volim sebe, svoj život, Boga, svoje bližnje. Kad bih više volio znao bih se dizati iz svojih pogrešaka. Isuse, daj nam žarču ljubav da se uvijek dignemo i vratimo povjerenje u sebe i u bližnje.

X. Postaja – Isusa svlače

Kako su te osramotili. Svukli su ti odijelo. Pred svima si gol. Zar nemaju dušu i samilost prema tebi. Užasni su ti Židovi i Rimljani.

A ja? Nisam ni Židov ni Rimljanin, a sve sam izbrbljao što su mi prijatelj ili prijateljica povjerili. Razotkrio sam ih, a nitko to od mene nije tražio. Ostali su poniženi radi moje bezobzirnosti.

Isuse i ja sam pomogao s tebe skidati odijelo. Oprosti mi.

Nauči nas Isuse čuvati dostojanstvo naših prijatelja, molimo te.

XI. Postaja – Isusa pribijaju na križ

Tko su ti krvnici, gdje im je ljudskost. Trpi se zbog ljudske sile, ali i zbog drugih zala koja su na svijetu. Pribijen si na križ! Ti si u onom dječaku, kojega je pijani vozač pogazio autom i sada je nepokretan u kolicima. Ti si u onoj djevojčici koju su oteli od roditelja i prodali.

Ti si u onom mladiću i djevojci kojima su dali drogu, ti si u onom djetetu koje je neizlječiva bolest prikovala uz postelju i aparate.

Ti si u onoj djeci koja su rođena nepokretna, a sada su zanemareni od svih. Ali ti znaš da Te vidi Otac nebeski. Isuse prikovani na križ, pogledaj na sve koji su prikovani na svom križu, molimo te.

XII. Postaja – Isus umire na križu

Strašno se bojim smrti. I kad sanjam o smrti sav se oznojim, a jednom ću morat umrijeti. Pod tvojim je križem Marija tvoja mama. Isuse, zašto se mora umrijeti? „ Tko izgubi život dobit će ga!“, tako si rekao. Ako umrem kao ti,  moj život ima smisla. A umirat ću polako. Živjet ću za druge i umirat ću. Bit ću na svom križu. Isuse, sada te molimo da znamo umirati kao Ti, molimo te.

XIII. Postaja – Isusa skidaju s križa

Ti više ništa ne osjećaš! Umro si! S križa su Te skinuli u krilo tvoje majke! Ona osjeća! Plače! Vidio sam puno roditelja koji plaču za svojom djecom. Vidio sam i svoje roditelje kako plaču radi mene.

Za svu njihovu ljubav suze su im plaća. Marijo, Isusova i moja majko, Ti znaš kako je teško plakati nad djetetom, pogotovo mrtvim. Utješi sve roditelje. Isuse utjeho žalosnih tješi roditelje koje djeca rasplaču, molimo te.

XIV. Postaja – Isusa polažu u grob

Položili su te u grob. Neprijatelji misle da je sve gotovo. Beznadni apostoli strahuju, a tvoja Majka čeka. Čeka obećanje da ćeš uskrsnuti. I dočekala je. Nedjeljno jutro, jutro je pobjede, jutro je života. Isuse to jutro traje, svi ćemo uskrsnuti. Kada dođe taj dan, povedi nas kao djecu pred svoga i našeg Oca na nebo i pokaži nas uskrsnule. Pohvali se Isuse s nama svojom braćom i sestrama pred Ocem nebeskim, molimo te.

ZAVRŠNA MOLITVA

Isuse, evo nas na kraju tvoga križnog puta, ali na početku našeg životnog puta. Govorio si: „Pustite malene k meni!“ Evo nas! Vjerujemo da ćeš nas voditi na našem životnom križnom putu. Ako odlutamo, potraži nas, ako te zaboravimo, nemoj ti nas, ako umremo grijehom, oživi nas svojom milošću i opravdanjem. Želimo biti s tobom u nebu. Hvala ti što si nam otvorio nebo.

(www.katehetski-nadbiskupija-split.net)

            Gospodine, hvala ti na svemu
            što si nam dao. Daruj sve one koji
            nemaju jela, pića, odjeće, kuće, roditelja
            i prijatelja. Pomozi onima koji su bolesni,
            koji ne mogu hodati ili govoriti.
            Blagoslovi nas. Amen.

                    ***

            Dragi Bože, sve si nam dao.
            Imam tako dobre prijatelje
            i dobru obitelj i radostan sam zbog toga.
            Hvala ti na ovoj hrani i
            na svoj dobroti koju
            nam daruješ. Amen.

                    ***

            Bože, molim te daj nam uvijek
            nešto za jesti i ne dozvoli da budemo
            siromašni. Isto te tako molim, pogledaj
            sve siromašne na svijetu.
            Blagoslovi sve ljude za stolom i jelo na stolu.
            Amen.

                    ***

            Dragi Bože, blagoslovi nas
            i ove tvoje lijepe plodove koje
            nam je zemlja darovala.
            Hvala ti na tvome sinu Isusu Kristu,
            na mojim roditeljima i na mome životu.
            Blagoslovi ovo jelo. Oče naš…

         Poslije jela

            Gospodine, dobro smo se najeli i dobro
            nam je prijalo. Hvala ti što si
            nas nahranio i molim te ostani
            uvijek s nama. Amen.

                    ***

            Dragi Bože, meni je tako dobro.
            Na stolu smo imali svega.
            Uvijek se radujem onim ljudima
            koje volimo. Molim te, ostani uvijek s nama.
            Slava Ocu…

                    ***

            O moj Bože, hvala ti na ovome daru.
            Daruj nas i druge ljude koji svakog dana
            trebaju kruha. Ovo jelo je dobro.
            Hvala ti. Slava Ocu…

                    ***

            Zahvaljujemo ti, svemogući Bože,
            na svim tvojim dobročinstvima.
            Ti si kralj ovoga svijeta.
            Ti nam daruješ vodu, kruh, prirodu
            i zdravlje. Hvala ti. Slava Ocu…

(www.obitelj.biskupija-varazdinska.hr)

»Kad netko iz ljubavi podigne pribadaču s poda, to može obratiti jednu dušu«, govorila je sv. Terezija od Djeteta Isusa. Naša djeca teže za velikim ostvarenjima koja će im biti nadohvat ruke već za koju godinu. Tako se bar nadaju. Uvedimo ih u tajnu malih stvari učinjenih s mnogo ljubavi po kojima već sada mogu mijenjati svijet.  Evo samo nekoliko primjera:

− Osmijeh. »Katkad je teško naći pravu riječ, pravilan stav, prikladnu gestu. Ali osmijeh! To je tako lako. A postiže tako puno!« Osmijeh nije gotovo ništa, a znači tako mnogo. Kad se ima samo osam ili deset godina, ne može se pomagati siromasima koje susrećemo na cesti, ali im se uvijek može dati osmijeh, uvijek ih se može pogledati kao ljude vrijedne pažnje. Jednim osmijehom možemo razvedriti dan nekom jako usamljenom čovjeku koji će bar na tren znati da se netko za njega zanima. Osmijehom možemo utješiti nekoga tko plače i komu ne znamo reći prikladnu riječ. Osmijeh mijenja sve. I ne zaboravimo da djeca uče smiješiti se gledajući nas.

− »Mali znakovi pažnje«, sitnice koje će nekoga obradovati, koje činimo diskretno, kao iznenađenje onima koje volimo: složiti nečiju salvetu, napuniti gume na biciklu mlađem bratu, posložiti čarape nagomilane u košari s rubljem. Svatko ih može učiniti prema svojem uzrastu i svojim mogućnostima. Važno je to učiniti diskretno, ne tražeći pažnju niti išta zauzvrat. To ne znači da uzvrata ne će biti: oni kojima je netko nešto učinio tražit će načina da zahvale, možda nekim drugim »malim znakom pažnje«. Na godišnjem odmoru, kad je kuća puna djece, može se igrati igra »dobre vile«: svakog jutra (ili jednom tjedno, nedjeljom), svako dijete (ili još bolje svaki član obitelji) izvlači ime nekoga iz kuće komu će biti »dobra vila« puna ideja koje će ga obradovati. Djeca do desete godine jako vole tu igru, posebno ako u njoj sudjeluju i odrasli.

− Žrtve. Ako postoji riječ koju se u naše vrijeme više ne usuđujemo koristiti, to je ta. Kad je riječ o žrtvi, djeci nikako ne bismo smjeli prenositi patničku sliku kršćanskog života, ali se ne bi smjelo ni zanemariti središnje mjesto otajstva Križa, koje je nedjeljivo od Uskrsnuća. Preko »malih« žrtava koje prihvaćamo ili sami izabiremo, Isus nas poziva da prikažemo sebe kao što se on prikazao na križu. To je dobro shvatila sveta Terezija od Djeteta Isusa. Njezina sestra Céline zabilježila je brojne primjere takvih žrtvica koje je prikazivala Terezija: »Za vrijeme molitve ili u drugim prigodama, Terezija bi rado bila pogledala na sat, ali to nije činila i strpljivo je čekala da zazvoni zvono: „Istina je da mi se žuri“, govorila bi, „ali ne ću biti ništa brža ako budem znala da mi ostaje još pet ili deset minuta.“  Takva se žrtvica može činiti beznačajnom, djetinjastom. Ali nije baš tako lagana! Pazimo uvijek na jedno: nemojmo nikad koristiti žrtvice kao sredstvo pritiska na djecu. Žrtvica ima svoju vrijednost samo ako je učinjena iz ljubavi. Nema ničeg goreg, ničeg suprotnijeg istinskomu kršćanskom odgoju nego što je »pobožno ucjenjivanje«. Ali nemojmo ni kočiti dječju velikodušnost: bi li Thérèse Martin, razmaženo najmlađe dijete, postala velika svetica kakvu poznajemo da je roditelji nisu naučili prikazivati svoj život?

Male i sitne stvari dostižne su malenima. One su male i sitne samo prividno, i sigurno ćemo biti iznenađeni kad u nebu otkrijemo neprocjenjivu vrijednost tih izraza ljubavi.

(www.bitno.net)

Bog daje obećanje da se Njegova riječ neće vratiti bez ploda a da ne ispuni velike stvari.

Brak je dar – čudesan blagoslov od Boga. Ipak, često najveće darove ne cijenimo onako kako bismo trebali. Možda zato što život postaje ubrzan ili smo mi u žurbi i nismo usredotočeni. Možda zato što jedno drugo počinjemo uzimati zdravo za gotovo. Ili se ne slažemo i puštamo da ljutnja potraje duže nego što bi trebala.

Život zna biti težak, a prtljaga koju nosimo iz prošlosti može samo otežati stvar. Ono što nam je odgovaralo kao dvjema individuama, koje su se same borile sa svakodnevnim stresom, možda neće odgovarati kada postanemo „jedno“. Uspoređujemo svoj brak s drugima, žalimo se na probleme, misleći da će to onog drugoga potaknuti na akciju. Žudimo za sjajnijom sutrašnjicom, ali umjesto toga smo zapeli u žaljenju i povrijeđenosti. Počinjemo se udaljavati jedno od drugoga. I nažalost, mnogo puta, počinjemo tražiti najbliži „izlaz“.

Danas se vodi bitka za brakove, a neprijatelju je cilj uništiti tvoj brak i tebe obeshrabriti.

U cijeloj toj priči o braku, dok branimo vlastita stajališta ili ukazujemo na različitosti, moramo se zapitati jedno pitanje: „Jesmo li molili?“ Mislim, uistinu molili, uporno, duže vrijeme? Jer, ako nismo mi, onda tko će?

Bog daje obećanje kod proroka Izaije (55, 11) da se Njegova riječ neće vratiti bez ploda a da ne ispuni velike stvari.

Ne postoji čarobna formula kako u molitvi izgovarati stihove i riječi, ali postoji moć Duha Božjega. Moć Njegove istine može donijeti oprost, ozdravljenje i obnovu, bez obzira na to koliko se stvari činile lošima. Njegov doseg je velik. Njegova ljubav je golema. Njegova milost sve pokriva.

Molitva + Božja riječ = moć – to je put za Boga da čini čudesne stvari.

40 snažnih citata iz Biblije za molitvu nad vašim brakom

Dragi Bože, 

zahvaljujemo Ti na Tvojoj ljubavi i vjernosti. Zahvaljujemo Ti na tvojoj golemoj milosti. Zahvaljujemo Ti što nam daješ moć voljeti dobro. Hvala Ti za mog/moju supruga/u. Hvala Ti za dar braka. Hvala Ti što si tu za nas, što se boriš za nas. Hvala Ti što si Otkupitelj i imaš naše dobro na umu. Priznajemo da brak ponekad postaje težak, a mi često klonemo. Molimo da postanemo poput Tebe. Molimo Te da ispuniš istinom naš brak i naš živote i blagosloviš ih. 

Gospodine, molimo za …

Divljenje: „Dragi moj pripada meni, a ja njemu!“ Pj 2,16

Vjeru: „Vjeruj u Gospodina Isusa pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom.“ Dj 16,31

Blagoslov: „ Blagoslov Božji je u stanu pravednika.“ Izr 3,33

Odanost: „I ako tko udari na jednoga, dvojica će mu se oprijeti; i trostruko se uže ne kida brzo.“ Prop 4,12

Hrabrost: „Odvaži se i budi hrabar! Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj.“ Još 1,9

Pronicljivost: „I molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov.“ Fil 1,9-10

Ohrabrenje: „Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima.“ Ef 4, 29

Izdržljivost: „Sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će.“ 1 Kor 13,7-8

Vjernost: „Neka te ne ostavljaju dobrota i vjernost, objesi ih sebi oko vrata, upiši ih na ploču srca svoga. Tako ćeš steći ugled i uspjeti pred Božjim i ljudskim očima.“ Izr 3, 3-4

Naklonost: „Dobrota Jahve, Boga našega, nek` bude nad nama daj da nam uspije djelo naših ruku, djelo ruku naših nek` uspije.“ Ps 90,16

Opraštanje: „Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.“ Ef 4,32

Prijateljstvo: „Bolje je dvojici nego jednome, jer imaju bolju plaću za svoj trud. Padne li jedan, drugi će ga podići; a teško jednomu! Ako padne, nema nikoga da ga podigne.“ Prop 4, 9-10

Plodnost: „Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona.“ Gal 5, 22-23

Velikodušnost: „Podašna duša nalazi okrepu, i tko napaja druge, sam će se napojiti.“ Izr 11,25

Blagost: „Sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira!“ Ef 4,1-3

Milost: „Riječ neka vam je uvijek ljubazna, solju začinjena: znajte svakomu odgovoriti kako treba.“ Kol 4,6

Zdravlje: „Saće meda riječi su ljupke, slatke duši i lijek kostima.“ Izr 16,24

Nadu: „Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu.“ Jer 29, 11

Poniznost: „Nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih!“ Fil 2, 3-4

Cjelovitost: „Tko nedužno živi, hodi bez straha, a tko ide krivim putovima, poznat će se.“ Izr 10,9

Povjerenje: „Ne uskraćujte se jedno drugome, osim po dogovoru, povremeno, da se posvetite molitvi pa se opet združite da vas Sotona ne bi napastovao zbog vaše neizdržljivosti.“ 1 Kor 7,5

Radost: „Neka je blagoslovljen izvor tvoj i raduj se sa ženom svoje mladosti.“ Izr 5, 18

Ljubaznost: „Svoja usta mudro otvara i pobožan joj je nauk na jeziku.“ Izr 31,26

Ljubav: „Vama pak Gospodin dao te jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju kakva je i naša prema vama.“ 1 Sol 3,12

Jedinstvo: „Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.“ Mt 19,6

Mir: „Neka bude mir u zidinama tvojim i pokoj u tvojim palačama!“ Ps 122, 7

Zaštitu: „Ali, vjeran je Gospodin koji će nas učvrstiti i sačuvati od Zloga.“ 2 Sol 3,3

Providnost: „A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu.“ Fil 4,19

Čistoću: „Od oholosti čuvaj slugu svoga da mnome ne zavlada. Tad ću biti neokaljan, čist od grijeha velikoga.“ Ps 19,14

Cilj: „Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani.“ Rim 8,28

Poštovanje: „Neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža.“ Ef 5,33

Samokontrolu: „Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora.“ 2 Tim 1,7

Uslužnost: „Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu.“ Još 24,15

Snagu: „Gospodin narodu svom daje jakost, Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje.“ Ps 29,11

Podnošenje: „Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu!“ Ef 5,21

Zahvalnost: „Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.“ 1 Sol 5, 17-18

Povjerenje: „Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi.“ 1 Iv 4,18

Razumijevanje: „Muževi, obazrivo živite sa svojim ženama, kao sa slabijim spolom, te im iskazujte čast kao subaštinicima milosti Života da ne spriječite svojih molitava.“ 1 Pt 3, 7

Vrijednosti: „Tko će naći ženu vrsnu? Više vrijedi ona nego biserje.“ Izr 31,10

Mudrost: „A svrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život.“ Izr 4,23

Neka nas Tvoja milost obasja. To Te molimo u Isusovo ime. Amen.

Debbie McDanie 

(www.ibelieve.com)

Ima jedna priča o desetogodišnjem pametnjakoviću koji je došao narugati se mudrom sijedom starcu. Dječak je u šaci držao ptića.

Licu, išaranom borama mudrosti i okrunjenom sjedinom, postavio je dječak svoje izazovno pitanje:

"Djede, je li ovaj ptić u mojoj ruci mrtav ili živ? Odgovori, ako si tako pametan."

Siguran da je ptić živ, starac je shvatio zamku:

Ako kaže da je živ, bezosjećajni dječak zdrobit će ptića prije nego otvori šaku.

Ako kaže da je ptičica mrtva, dječak će je pustiti da odleti u slobodu i narugati mu se.

Gledajući ga prodorno u hladne oči, sijedi starac je blago odgovorio:

"Sinko, onako je kako ti hoćeš da bude."

Tako je i s nama. U rukama su nam lomljive duše naše djece i moć da ih zdrobimo ili im dopustimo da polete.

(www.obitelj.biskupija-varazdinska.hr)

Kada obitelj moli, povezanost ostaje. Kada suprug moli za svoju suprugu a supruga za svog supruga, ta veza postaje jaka; jedno moli za drugo, rekao je papa Franjo u svojoj katehezi na općoj audijenciji u srijedu 2. travnja 2014.

Draga braćo i sestre dobar dan!

Današnjom katehezom o ženidbi zaključujemo niz kateheza o sakramentima. Taj nas sakrament uvodi u srce Božje nauma, koji je naum saveza sa svojim narodom, sa svima nama, naum zajedništva. Na početku knjige Postanka, prve knjige Biblije, kao kruna izvješća o stvaranju se kaže: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih… Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Post 1, 27; 2, 24). Božja slika je bračni par: muškarac i žena; ne samo muškarac, ne samo žena, već oboje. To je slika Boga: ljubav, savez Boga s nama je predstavljen u tome savezu između muškarca i žene. I to je jako lijepo! Stvoreni smo zato da ljubimo, kao odraz Boga i njegove ljubavi. I u bračnoj vezi muškarac i žena ostvaruju taj poziv u znaku uzajamnosti i zajedništva punog života u kojem su se odlučili ostati zauvijek zajedno.

1. Kada jedan muškarac i jedna žena slave sakrament ženidbe, Bog, tako reći, se “odražava” u njima, utiskuje u njih svoje crte i neizbrisivi biljeg njegove ljubavi. Bračna je zajednica slika ljubavi Boga prema nama. I Bog je, naime, zajedništvo: tri osobe, Otac, Sin i Duh Sveti, žive oduvijek i zauvijek u savršenom jedinstvu. I to je upravo misterij ženidbe: Bog čini od dvoje supružnika jedan život. Biblija koristi jedan snažni izraz i kaže: “jedno tijelo”, toliko je prisno jedinstvo između muškarca i žene u braku. I upravo to je misterij ženidbe: Božja ljubav koja se odražava u bračnom paru koji se odlučuje na zajednički život. Zbog toga čovjek ostavlja svoju kuću, svoj roditeljski dom i ide živjeti sa svojom suprugom i tako se snažno povezuje s njom da njih dvoje postaje – kaže Biblija – jedno tijelo.
Ali vi, supružnici, sjećate li se toga? Jeste li svjesni velikog dara koji vam je Gospodin dao? To je pravi “vjenčani dar”! U vašoj je bračnoj zajednici odraz Presvetoga Trojstva i Kristovom milošću vi ste živa i vjerodostojna slika Boga i njegove ljubavi.

2. Sveti Pavao u poslanici Efežanima naglašava da se u kršćanskim supružnicima krije odraz jednog velikog misterija: odnosa koji je Krist uspostavio s Crkvom, a to je zaručnički odnos (usp. Ef 5, 21-33). Crkva je Kristova zaručnica. To je odnos. To znači da ženidba odgovara jednom točno određenom pozivu i mora se smatrati posvećenjem (usp. Gaudium et spes, 48; Familiaris consortio, 56). To je posvećenje: muškarac i žena su posvećeni u svojoj ljubavi. Supružnicima se naime, na temelju toga sakramenta, dodjeljuje pravo i istinsko poslanje, da od najjednostavnijih, svakodnevnih stvari učine vidljivom ljubav kojom Krist ljubi svoju Crkvu, nastavljajući darivati život za nju, u vjernosti i u služenju.

3. Uistinu je divan naum koji je sadržan u sakramentu ženidbe! I ostvaruje se u jednostavnosti pa i krhkosti ljudskog života. Znamo dobro kroz kolike kušnje prolaze supružnici u svom životu… Važno je sačuvati vezu s Bogom, koja je u temelju ženidbenog veza. A prava je povezanost uvijek s Gospodinom. Kada obitelj moli, povezanost ostaje. Kada suprug moli za svoju suprugu a supruga za svog supruga, ta veza postaje jaka; jedno moli za drugo. Istina je da u bračnome životu postoje mnoge teškoće; da rade, da nedostaje novaca, da djeca imaju probleme. Tolike teškoće. A mnogo puta muž i žena postaju pomalo razdražljivi i svađaju se. Svađaju se, to je tako, u svakom braku bude i svađa, ponekad lete i tanjuri. Ali ne smijemo biti tužni zbog toga, takvi smo mi ljudi. Tajna se krije u tome da je ljubav jača od trenutačne svađe i zbog toga uvijek savjetujem supružnike: ne dopustite da dan u kojem ste se posvađali mine a da se niste pomirili. Uvijek! A da bi se pomirili ne treba zvati Ujedinjene narode da dođu u kuću uvesti mir. Dovoljna je jedna mala gesta, pomilovati drugoga, ma kratki pozdrav: “Bok”! A sutra! A sutra sve opet ispočetka. I to je život, tako treba ići kroz život, hrabro ići naprijed sa željom da ga se proživi zajedno. I to je nešto veliko, lijepo! Bračni je život nešto vrlo lijepo i moramo ga čuvati, uvijek čuvati djecu. U nekim drugim prigodama sam na ovom Trgu rekao nešto što je od velike pomoći u bračnom životu. To su tri riječi koje se uvijek moraju reći u kući: dopusti, hvala, oprosti. Tri čarobne riječi. Mora se tražiti dopuštenje: da ne bih bio nametljiv u bračnom životu. Oprosti, ali što misliš…? Oprosti, dopuštaš li mi…? Zatim reći hvala: zahvaliti bračnom drugu; hvala za ono što si učinio za mene, hvala ti na tome. Ta ljepota zahvaljivanja! A budući da svi mi griješimo, ovu zadnju riječ je pomalo teško reći, ali je treba reći: oprosti. Dopusti, hvala i oprosti. S te tri riječi, s molitvom supružnika za suprugu i supruge za supruga, mirenjem uvijek prije nego završi dan, brak će napredovati. Tri čarobne riječi, molitva i uvijek se pomiriti. Neka vas Gospodin blagoslovi i molite za mene!

Papa Franjo

(www.bitno.net)

Proročka, svećenička i kraljevska dimenzija obiteljskog života

Obitelj/kućna Crkva - uzoran prostor uzajamnosti i zajedništva u službi

            Drugi vatikanski koncil na tragu drevne tradicije obitelj utemeljenu na sakramentu ženidbe naziva kućnom ili domaćom Crkvom (Ecclesia domestica).[1] Obitelj je, naime, povlašteno mjesto duhovnog bogoslužja koje se vrši darom i snagom krsnog, odnosno zajedničkog svećeništva primljenog u sakramentu krsta. Po uzoru na život opće Crkve, i život kućne Crkve sastoji se od tri područja, od naviještanja, odnosno poučavanja, od slavlja i svjedočenja. Za svako od tih područja Crkva je opremljena trostrukom službom po kojoj sudjeluje u samom Kristovom poslanju i dostojanstvu proroka, svećenika i kralja. Naime, uz proročku, svećeničku i kraljevsku službu povezanu s ministerijalnim ili hijerarhijskim svećeništvom koje se prima u sakramentu svetoga reda, postoji također proročka, svećenička i kraljevska služba koja je zajednička svima koji su primili sakrament krštenja.          

            Obitelj zasnovana na sakramentu ženidbe predstavlja prvo i povlašteno mjesto gdje se živi, vrši i trajno uči Kristova proročka, svećenička i kraljevska služba. Tu službu u prvom redu vrše supružnici jedno prema drugome, a onda zajedno kao roditelji, te pojedinačno kao otac i majka prema svojoj djeci. Djeca pak nisu samo po roditeljima korisnici tih službi, nego su primjereno svome tjelesnom i duhovnom uzrastu, i ona također prema svojim roditeljima i braći pozvana na istu službu proroka, svećenika i kralja. Obitelj je u tom pogledu uzoran prostor uzajamnosti i zajedništva u službi.

Proročko dostojanstvo i poslanje

            Na koji se način ostvaruje proročka služba u kršćanskoj obitelji? Prvo treba kratko reći što mislimo kada za neku osobu kažemo da je prorok ili da vrši proročku službu. Pod time nikako ne mislimo na osobu s posebnim prirodnim svojstvima, još manje s naučenim tehnikama glede predviđanja, odnosno proricanja budućnosti. Ograničena, odnosno relativna budućnost samo je Bogu poznata, a  za kršćane je konačna i apsolutna budućnost sâm trojedini Bog. Proročka služba koju muž i žena vrše jedno prema drugome u prvom redu sastoji se u tome da jedan drugoga svojim ponašanjem i riječju podsjećaju na konačan cilj i svrhu svoga bračnog zajedništva. Jedan drugoga čuvaju od lažnih proroka i zločestih ogovaranja. Uzajamno se i trajno podsjećaju na "Veliko otajstvo", tj. na jedincato zajedništvo Krista i Crkve u koje su ušli sakramentom ženidbe, i u kojemu trebaju aktivno sudjelovati, za nj svojom ljubavlju i vjernošću svjedočiti.

            Kada bračni drugovi sudjeluju na Kristovoj proročkoj službi, to znači da su oni izabrani, pozvani i poslani jedan drugome da ostvare životno zajedništvo u kojem će Bog  biti djelatno i prijateljski prisutan. Naime, Bog života i ljubavi od početka se skriva u njihovom traženju i izboru. On ih je jedno drugome doveo i darovao kako bi zajedno mogli postići "svetost u bračnom životu i u primanju i odgajanju djece"[2]. Važno je da supružnici budu uvijek svjesni da se tajna njihove izvorne i uzajamne ljubavi krije  i obnavlja u Bogu, te se stoga prema otajstvu svoga bračnoga saveza odnose smjerno i zahvalno. U svjetlu "Velikog otajstva", tj. Kristove bezuvjetne i neizrecive, ničim zaslužene ljubavi prema Crkvi, bračni drugovi će i jedan drugoga promatrati kao dragu tajnu i dragocjeni dar. Nikada neće doći u napast da zagospodare jedan drugim, nego će se uvijek iznova jedno drugome slobodno darovati i kao dar prihvatiti.

            Djelovati proročki u bračnom savezu nipošto ne znači dijeliti lekcije, docirati i moralizirati bračnom drugu, još manje, prekoravati ga i upirati prstom na njegove nedostatke. Proročki služiti tu prije svega znači, svojom nepodijeljenom, cjelovitom i neumornom ljubavlju štititi svoga bračnoga druga od mogućih stranputica i zabluda. To također znači, radosnom vjernošću, domišljatom i dovitljivom ljubavlju hraniti u bračnom drugu iskonsku i duboku želju i potrebu za intimnom zajednicom bračnoga života i bračne ljubavi jednom uspostavljene ženidbenim savezom, odnosno neopozivom osobnom privolom.

            Proročka dimenzija obiteljskoga života posebno se ostvaruje u odnosima između roditelja i djece. Neosporno je da su roditelji prvi navjestitelji, učitelji i odgojitelji svoje djece u vjeri. Kakav će odnos s Bogom uspostaviti djeca u mnogome ovisi kakvu sliku Boga ona vide i osjećaju u riječima i ponašanju svojih roditelja. U tome je uloga roditelja presudna. Tu sliku kasnije drugi izvan obitelji teško mogu u bitnome pokvariti ili popraviti. Riječi su važne, primjeri presudni. Roditelji su u prilici da svojim radosnim i skladnim bračnim odnosima pred djecom navještaju Boga koji je ljubav, temeljni razlog topline njihova obiteljskog doma.

            Svoju učiteljsku i odgajateljsku službu u vjeri roditelji vrše prije svega u razgovoru sa svojom djecom, i to tako što im o Bogu i duhovnim sadržajima govore na temelju svoga osobnoga iskustva, pripovijedaju svoju povijest s Bogom, pričaju o događajima iz svoga života u kojima su posebno živo osjetili Božje vodstvo, njegovu blizinu i pomoć. Uvjerljiva je, naime, samo ona vjera koja prati, osvjetljava i prožima život, pobjeđuje tamu i beznađe, životu daje razloge za radost i nadu. Djeca će samo na temelju životne vjere svojih roditelja naučiti ljubiti, vjerovati i nadati se, samo će im na taj način vjera u Boga postati najveće bogatstvo i najdragocjenija baština s kojom će kasnije moći organizirati i ispravno graditi svoj život, kada bude trebalo i "preskakati zidine" (usp. Ps 18, 30). Iz svoga bogatoga iskustva s Bogom roditelji će lako naći prikladan savjet za svoje dijete, znat će ga prikladno i ispravno poučiti i usmjeriti. I što je zapravo najvažnije, pomoći će svome djetetu da nauči osluškivati i slušati Božji glas u sebi, a to znači, da ostvari svoju izvornost i jedincatost, ono posebno na što ga je Bog pozvao i za što ga je primjereno obdario. Veoma je važno da roditelji ne podlegnu napasti stvarati djecu na svoju sliku, nego da u svojoj djeci isključivo traže, otkrivaju, njeguju i poštuju Božju sliku. Čovjek je stvoren samo na sliku Božju i svako drugo prestvaranje značilo bi nepravdu i nasilje nad djetetom, uništavanje njegove posebnosti i jedincatosti, a za roditelje bi bilo izvor velikog razočaranja i nezadovoljstva. Roditelji, naime, nisu primili od Boga dijete na dar da pomoću njega i u njemu ostvare svoje neostvarene snove i liječe svoje životne frustracije, nego zato da bi ono bilo posve nova i jedinstvena objava Božje stvaralačke ljubavi u svijetu, "živi čovjek - slava Božja"[3].

U pogledu kraljevstva Božjega djeca mogu biti za sve, a posebno za svoje roditelje živa i svakodnevna čitanka iz koje mogu učiti temeljne stavove i ponašanja koja treba usvojiti i njegovati da bi se ušlo u kraljevstvo Božje (usp. Mt 18, 3).[4]  Tu se prvenstveno misli na jednostavnost, otvorenost i poučljivost. Stoga ne samo da djeca trebaju učiti od svojih roditelja, nego katkad i roditelji mogu i trebaju učiti od svoje djece.[5]

            Djeca najčešće i nesvjesno prema svojim roditeljima vrše proročku službu tako što gdjekad neočekivano, iskreno i izravno iznesu primjedbu ili zapažanje na račun njihova ponašanja, ili im pak postave neko neobično pitanje u kojem se može skrivati početak raspleta nekoga zamršenog i neugodnog pa zato i dugo odlaganog i potiskivanog bračnoga i obiteljskoga problema. U tom smislu nije potrebno da samo djeca slušaju roditelje, nego je također važno da i roditelji pažljivo slušaju svoju djecu i traže u njihovim riječima možebitnu Božju poruku.

Svećeničko dostojanstvo i poslanje

            Na proročku službu i poslanje u Crkvi nadovezuje se svećeničko služenje. Prema nauku Drugoga vatikanskog koncila krsno ili opće svećeništvo vjernika ostvaruje se sudjelovanjem u prinošenju euharistije, u primanju sakramenata, "u molitvi i zahvaljivanju, svjedočanstvom svetoga života, samozatajnom i djelotvornom ljubavlju."[6] Prvotni i najvažniji prostor duhovnog bogoslužja jest obitelj kao prva i životna stanica društva, odnosno kao "domaće svetište Crkve"[7]. U toj "kućnoj Crkvi" svi članovi obitelji pojedinačno, primjereno svome položaju, i zajedno kao cjelina, kao malo i domaće "kraljevsko svećenstvo" ostvaruju svećeničko zvanje i poslanje.

            Muž i žena to čine u prvom redu tako što se posvećuju potpunim uzajamnim primanjem i darivanjem. Posvećivanje, naime, spada u bitnu svećeničku djelatnost. Doživotnost njihova uzajamnog svećeničkog služenja zajamčena je u obećanju danom neopozivom osobnom privolom u sakramentu ženidbe da će jedno drugo ljubiti i poštivati sve dana života svojega. Na poseban način se svećenički poziv i poslanje bračnih drugova ostvaruje u njihovu odnosu prema djeci, u rađanju i odgajanju djece. Bračni čin ukoliko je otvoren životu, na poseban i jedinstven način odražava predani i plodni odnos Krista prema Crkvi, koji obuhvaća cjelokupni život, a što će reći, i žrtvu kao način njegova održavanja i njegovanja. Stoga, kao čin potpuna i nesebična predanja drugome i za drugoga, u bračnom se činu krije duboki smisao i vrijednost križa, koji posvećuje i spašava. Bračni čin zaštićen sakramentom ženidbe u tom smislu se može označiti kao sveti čin i osebujan oblik bogoslužja. U bračnoj se intimnosti muž i žena posvećuju koliko uzajamnom ljubavlju, toliko i svojom nesebičnom otvorenošću životu. Stavljajući se u službu novoga života njima je na poseban način dano osjetiti ljepotu i značaj čovjekove bogolikosti.

            Bračni se drugovi posvećuju kako primanjem tako i zajedničkim odgajanjem djece.[8] Svećenička dimenzija odgoja ostvaruje se prvenstveno kroz neprestano odricanje i žrtvovanje roditelja za dobro svoje djece. Njihovo zalaganje puno ljubavi i samoprijegora predstavlja prinos Bogu  u kojem je sadržana prošnja da se u njihovoj djeci očituje Kristov život pun milosti i istine. Svećeničku službu roditelji vrše posebno tada kada svoju djecu poukom usmjeravaju k Bogu i kada ih s njime u molitvi povezuju. Roditelji su naime prvi učitelji molitve. Oni ne samo da trebaju svoju djecu naučiti prve molitvice, nego je još važnije da zajedno s njima mole. Obitelj je povlašteno mjesto molitve, i to zato što je molitva prije svega razgovor između osoba i bića koja se vole, između čovjeka i Boga, djeteta, odnosno djece i njihova nebeskoga Oca (i majke ukoliko su Bogu vlastiti i svi atributi majčinstva). A svaki razgovor, posebno onaj odlični i najvažniji, s Bogom, traži kako sposobnost govora tako i slušanja. Uključuje također potrebu aktivne šutnje, odnosno tišine, kako bi se moglo čuti i shvatiti onoga koji nam govori. Jer da bismo se s nekim u razgovoru susreli, odnosno razumjeli, nije dovoljno da njegove riječi dođu do naših ušiju, pa niti samo do razuma,  nego je nužno da one dođu i do našega srca. U tom smislu je obitelj kao intimna zajednica života i ljubavi cijeloživotna škola molitve. U obitelji se, naime, i kroz molitvu uči uzajamnom uvažavanju i poštivanju. Molitvom se odgaja i za međusobni razgovor. Tko je, naime, u obitelji naučio ispravno moliti, taj znade i s drugim ljudima uljudno i kvalitetno razgovarati. On neće doći u napast da razgovor pretvori u monolog.

            Kada roditelji blagoslivljaju svoju djecu izrazito su u službi Krista svećenika (usp. Mk 10, 16). Kada djeca zahvaljuju za svoje roditelje, vrše također svećeničku službu i očituju svećeničko dostojanstvo koje imaju u Isusu Kristu. Isti je slučaj kada roditelji nabrajaju potrebe i prošnje za svoju djecu i obrnuto, kada djeca mole za svoje roditelje. Time, naime, jedni i drugi pokazuju svoju povezanost i jedinstvo s Isusom Kristom, našim zagovornikom kod Oca (usp. 1 Iv 2,1).

            Da bi kao cjelina živjela svoj svećenički poziv i dostojanstvo te da bi njihova obitelj doista bila "kućna Crkva" ne samo da je poželjno, nego i nužno da obitelj zajedno moli. Osim dnevne molitve prije i poslije zajedničkog obroka, potrebo je da se barem jednom u tjednu cijela obitelj okupi na molitvu, na svojevrsno obiteljsko bogoslužje kojem će predsjedati otac ili majka. Takvo obiteljsko bogoslužje izvrsno priprema obitelj za sudjelovanje u nedjeljnom euharistijskom slavlju, kada u zajedništvu s drugim obiteljima u prinošenju euharistijske žrtve njihovo svećeništvo dosiže svoj liturgijski vrhunac. "U euharistijskom daru ljubavi kršćanska obitelj nalazi temelj i dušu svog 'zajedništva' i 'poslanja'."[9]

            Treba težiti tome da cijela obitelj bude na istom euharistijskom slavlju jer je zapravo narav Crkve koja slavi euharistiju i koju, s druge strane, euharistija čini, obiteljska.

Kraljevsko dostojanstvo i poslanje

            Na Kristovu proročku i svećeničku službu u kojoj imaju udjela svi koji su s njime sjedinjeni po sakramentu krsta nadovezuje se kraljevska ili pastirska služba.  Kraljevska služba i dostojanstvo primljeno u krštenju nalazi u obiteljskom životu svoj poseban izraz već i stoga što upravo u njoj svatko doživljava prvu potvrdu i afirmaciju svoje osobnosti, postaje svjestan svoga relacijskog i dijaloškog bića, svoje sličnosti s drugima ali i svoje različitosti i posebnosti. Tu se, naime, najprije dolazi u priliku izraziti svoja očekivanja i ispuniti tuđa, tražiti pomoć od drugih i pružiti je drugima. U međusobnoj ljubavi i poštovanju članovi obitelji se osjećaju slobodno i zaštićeno. Oni u ljubavi vide svoju najveću moć i sigurnost. Posebno kada u Kristovom duhu kraljevsku službu promatramo kao služenje, tada je obitelj ogledno mjesto kraljevanja, svatko je prema drugome u prilici biti kralj, a da time nad drugima ne pokaže nadmoć i silu koja ponižava, nego isključivo ljubav koja druge uzdiže i promiče njihovu jedinstvenu vrijednost i dostojanstvo.

            Dakako, u prvom redu se bračni drugovi trebaju osjećati u intimnom zajedništvu kao kralj i kraljica, to će reći u uzajamnom poštovanju i ljubavi, moćno, slobodno i suvereno. Oni jedan za drugoga predstavljaju najveću sigurnost, zaštitu i obranu, a prije svega su jedan drugome dar u kojemu mogu ostvariti puni smisao i ljepotu svoje stvorenosti na sliku Božju kao muškarac i žena, jer su oni upravo kao par povlašteno mjesto Božje prijateljske prisutnosti (Post 1,27). Bog svoju stvaralačku moć i vlast ljubavi, svoje božansko kraljevanje izražava i izvršava u prvom redu po njihovom bračnom jedinstvu. U njihovu se, naime, intimnom zajedništvu otvorenom životu zrcali božanski eros i agape, trojstveni božanski život u kojem samo i isključivo vlada ljubav, u kojem je Duh Sveti označen kao poljubac Oca i Sina.

Uzdižući naravno zajedništvo muškarca i žene na razinu sakramenta, unoseći ga u svoj zaručnički odnos prema Crkvi i povezujući sa svojom žrtvom na križu, Krist je htio zaštititi od površnosti i provizornosti, od egoizma i oholosti, od nasilja i uzajamnog poniženja. Svojom sakramentalnom prisutnošću u bračnom zajedništvu muškarca i žene, on je htio jedinstvo i nerazrješivost bračnog saveza dodatno zaštititi i učvrstiti bedemom svoje bezuvjetne i neograničene ljubavi, milosrđa i praštanja.

            Kristova pomoć bračnim drugovima u čuvanju i promicanju njihova kraljevskog poslanja i dostojanstva potrebna im je i zbog uloge roditelja. Oni, naime, zajedno i pojedinačno kao otac i majka vrše kraljevsku službu prema svojoj djeci, i to prije svega tako što im svojom požrtvovnom i iskrenom ljubavlju pružaju sigurnost i toplinu obiteljskog doma u kojem mogu duhovno i tjelesno rasti i razvijati se, stjecati samopoštovanje i samopouzdanje. Oni poput dobrog pastira stvaraju među svojom djecom ozračje intimnosti, iskrenosti i povjerenja. Svojom ih ljubavlju, konkretnim primjerom, savjetom i poukom štite od raznih vukova i kradljivaca (usp. Iv 10, 10-13). Pomažu im da ojačaju i budu razložni, čvrsti i sigurni u obrani svojih stavova i životnog svjetonazora.   

Kristova djelatna prisutnost u vršenju roditeljske vlasti, odnosno odgovornosti za djecu je itekako potrebna jer nije mala opasnost da se gdjekad odnos roditelja prema djeci shvati kao čista nadmoć te se i najmanji otpori i nesporazumi rješavaju demonstracijom sile i nasilja, umjesto bezuvjetnom ljubavlju i  razumnim uvjeravanjem. Vlast koju roditelji imaju nad djecom, kao uostalom i ona koju bračni drugovi imaju jedan nad drugim, Kristova je kraljevska vlast, tj. vlast križa i ljubavi. Nijedan se autoritet pa tako ni roditeljski ne čuva silom i nasiljem, nego isključivo istinom i ljubavlju.

            Djeca su roditeljima darovana za radost i nadu. U tome se krije njihova kraljevska služba i dostojanstvo. Ona su obećanje budućnosti. Uzornim ponašanjem i odgovornim vršenjem svojih dužnosti djeca itekako mogu pozitivno utjecati na raspoloženje svojih roditelja, i tako osjetiti koliko su značajna i važna, pa čak i odgovorna za ukupno obiteljsko ozračje. Život s roditeljima i braćom pruža djetetu idealne mogućnosti da postane osjetljivo za potrebe i očekivanja svojih bližnjih, da pokaže i osjeti moć ljubavi i snagu nježnosti, da pomoć i služenje ne doživi kao poniženje, nego kao radost i čast. Obitelj je kao kućna Crkva prva i najvažnija škola zajedništva, dom solidarnosti. U njoj su svi pozvani jedni druge posluživati, "svatko po primljenu daru" (1Pt 4, 10).

            I na kraju, da bi kraljevska dimenzija obiteljskog života bila potpuna, potrebno je da obitelj ne živi kao izolirani otok ili nepristupačni planinski vrh. Obitelj u kojoj se živi Kristov način kraljevanja otvorena je drugim obiteljima s kojima zajedno tvori veliku Božju obitelj - Crkvu. Ona je zato spremna s drugim obiteljima dijeliti svoja duhovna i materijalna dobra, braniti i promicati kulturu života, služiti miru i pomirenju među pojedincima i zajednicama, zalagati se u suzbijanju siromaštva, u bolesnima i nemoćnima prepoznati Krista koji traži pomoć i zaštitu (usp. Mt 25, 35-40). Takva obitelj u zajedništvu s drugim obiteljima već sada ima iskustvo kraljevstva Božjega koje "nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome" (Rim 14, 17). 

Prof. dr. sc. Anton Tamarut

[1] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. XI. 1964.), br. 11, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje: LG). Izraz kasnije često koristi Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu Familiaris consortio - Obiteljska zajednica (22. XI. 1981.), Zagreb, 1981. (dalje: FC). Izraz Drugoga vatikanskog koncila za obitelj "Ecclesia domestica - Domaća Crkva" preuzeo je također i KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE, Zagreb, 1994, br. 1656 (dalje: KKC).  

[2] LG 11.

[3] SV. IRENEJ, Adversus haereses, IV, 20, 7: SC 100, 2, 648.

[4] Usp. PAVAO VI., Evangelii nuntiandi. Apostolsko pismo (8. XII. 1975.), Zagreb 1976., br. 71, gdje papa govori o tome kako u obitelji svi članovi evangeliziraju i svi su evangelizirani. "Roditelji ne samo da djeci priopćavaju Evanđelje već to isto evanđelje, duboko proživljeno, mogu i od njih primiti."

[5] Usp. IVAN GOLUB, Čežnja za licem ili kako do radosti, Zagreb, 52000, str. 79 - 82. Pod naslovom Učiti djecu ili učiti od djece Golub na temelju biblijskog teksta: "Ako ne budete kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko" (Mt 18, 3) piše o različitim kvalitetama djeteta kao što su npr. malenost i spontanost. Ističe među ostalim kako djeca ne znaju za dosadu, kako sve pretvaraju u igru. Piše o dječjem (umjetničkom) stvaralaštvu, o tome kako dijete lakoćom prelazi od suza na osmijeh, nije zlopamtilo, brzo i potpuno oprašta.

[6] LG 10.

[7] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Apostolicam actuositatem. Dekret o apostolatu laikâ (18. XI. 1965.), br. 11, u: Dokumenti, Zagreb, 72008.

[8] Usp. LG 11.

[9] FC 57.

Isuse, Marijo i Josipe,
u vama promatramo
sjaj prave ljubavi,
vama se s pouzdanjem obraćamo.
Sveta nazaretska obitelji,
učini i od naših obitelji
mjesta zajedništva i ognjišta molitve,
istinske škole evanđelja
i male domaće Crkve.
Sveta nazaretska obitelji,
neka se nikada više u obiteljima ne događaju
nasilja, zatvaranja i podjele:
neka svaki onaj koji je ranjen ili sablažnjen
ubrzo upozna utjehu i ozdravljenje.
Sveta nazaretska obitelji,
daj da naredna Biskupska sinoda
ponovno probudi u svima svijest
o svetom i nepovredivom karakteru obitelji,
njezinoj ljepoti u Božjoj namisli.
Isuse, Marijo i Josipe,
čujte i uslišite našu poniznu prošnju.

Papa Franjo

(www.bitno.net)

Obitelj započinje u ljubavi dvoje ljudi koji pozivaju u život novog čovjeka da se rodi u toplom, zaštićenom domu. Gdje se dijete prihvaća u ljubavi, tu ono dolazi kao dar.
Gdje se ono želi i gdje je dobro došlo, tu će u tišini nastati jedna mala oaza. Tko se raduje djetetu, raduje se životu.

Dijete ne smije biti plod prolazne strasti ili rezultat dviju sebičnosti bez daljnje odgovornosti. Dijete treba ljubav i sigurnost.

Dijete ima neotuđivo pravo na oca i majku. Pravo na oca i majku znači pravo na dom na zemlji, pravo na ljubav, pravo na ljudsku toplinu, da bude zbrinuto, da se osjeća sigurnim. Ovo pravo je temeljno pravo čovjeka, božansko pravo koje prečesto biva oskvrnjeno.

Dijete je najslabija strana i neće tražiti odštetu. Ako se rodi u hladnoći, ono će često biti obilježeno za sav život. To može postati kasnije izvorom gnjeva i agresivnosti.

Phil Bosmans

Obitelj zasnovana na ljubavi jest zajednica osoba: bračnih drugova, muža i žene, roditelja i djece, rodbine. Njezina prva zadaća jest vjerno živjeti stvarnost zajedništva u trajnom naporu da se promiče istinita zajednica osoba. Nutarnje počelo, trajna snaga i konačni cilj takvog zadatka jest ljubav: kao što bez ljubavi obitelj nije zajednica osoba, tako bez ljubavi obitelj ne može živjeti, rasti niti se usavršavati kao zajednica osoba.
 

    Sretna obitelj

     Ima još mnogo sretnih brakova i obitelji. 
     Brakova u kojima ostaje radosti za drugoga 
     i onda kad dođu teške situacije.
      Obitelji u kojima otac i majka nađu vremena 
     i igraju se sa svojom djecom
     te pritom i sami toliko uživaju 
     da to više nikad ne bi propustili.

     Obitelji u kojima se zajedno smije i plače, 
     u kojima se spusti i poneki pljusak,
     ali brzo nakon toga opet zasja sunce 
     na plavom nebu.
      Obitelji s velikom i malom djecom 
     u kojima se ugodno boravi zajedno, 
     u kojima televizor često šuti,
     ili čak mora sasvim iz kuće, jer samo smeta.

(www.obitelj.biskupija-varazdinska.hr)

1. Nikada ne udarajte svoje dijete!

Svaki roditelj zna kako ga dijete može izludjeti i dovesti u situaciju kada poželi udariti ga po guzi, no nemojte si dozvoliti da to doista i učinite. Maknite se od djeteta, umijte se hladnom vodom, vrištite u jastuk. Pokušajte potrošiti nakupljenu negativnu energiju na drugi način koji ne ugrožava vaše dijete. Zašto ne udarati? Mnogo je razloga. Udaranjem djetetu šaljete one poruke koje mu vjerojatno nikada ne biste htjeli usaditi – da je u redu udariti slabijeg od sebe, da je u redu udariti osobu koju voliš, da je u redu udariti kad ne znaš miroljubivi izlaz iz situacije, da je u redu primijeniti fizičku silu, da se roditelje "sluša" zbog straha. Neka vaš autoritet nad djetetom, koji je neosporno potreban, počiva na ljubavi, a ne na strahu. Zadnje, ali ne i najmanje važno – u našoj je državi udaranje djece kažnjivo zakonom.

2. Poštujte dijete!

Vaše dijete, ma koliko malo bilo, ima svoju osobnost, interese i želje. Iako je maleno, ono je također ljudsko biće koje zahtijeva odnos pun ljubavi i uvažavanja. To ne znači da mu morate ispunjavati svaki prohtjev, ali biste ga trebali pustiti da slobodno izrazi svoje želje, iako će neke od njih možda biti odbijene. Ne ismijavajte ga, ne umanjujte njegove strahove ili dvojbe, nikada ga ne vrijeđajte niti omalovažavajte. Nikada nemojte smetnuti s uma da to maleno biće ima svoj integritet koji vi niti itko drugi ne smijete narušavati.

3. Igrajte se s djetetom!

Vašem djetetu potrebno je vrijeme koje provodite u igri. Ne morate se igrati satima, stručnjaci tvrde kako je dovoljno i pola sata dnevno, ali to mora biti vrijeme u kojem vas neće prekidati zvonjava mobitela i tijekom kojeg nećete paralelno kuhati ručak. Najbolja je "floortime" metoda - spustite se s djetetom na pod, igrajte se figuricama, crtajte, napravite cestu i vozite autiće, gađajte se jastucima, škakljajte, vježbajte, pjevajte, plešite, modelirajte... Slijedite dijete i njegove želje i budite sigurni da će takva potpuno predana igra napuniti vašem djetetu baterije!

4. Komunicirajte s djetetom!

Pokažite iskren interes za ono što dijete radi, razgovarajte o njegovim razmišljanjima, osjećajima i svakodnevnici. Pričajte mu i vi o tome što ste vi radili, što volite i ne volite. Malo dijete učite verbalizaciji osjećaja kako bi kad malo odraste moglo točno detektirati svoje osjećaje i naučiti nositi se s njima na pravilan način. Dopuštajte mu da sâmo iskomunicira svoje želje i potrudite se što češće davati mu mogućnost izbora. Sve objašnjavate i pričajte od najranije dobi – naravno, kada dijete jednom počne pričati, ne zaboravite ga i slušati.

5. Budite iskreni prema djetetu!

Većina djece gotovo instinktivno osjeti kada ih roditelji "muljaju". Izbjegavajte takav odnos i od početka budite iskreni prema djetetu. Uvijek mu govorite istinu o važnim događajima, promjenama i slično, ma kako škakljiva pitanja mogla biti, jer dijete instinktivno osjeća kad mu nešto tajite, ali ne zna dokučiti i protumačiti što se dogodilo. Roditeljska je obveza reći djetetu istinu na njemu prihvatljiv i razumljiv način, uz činjenice i bez pretjerivanja s detaljima te onoliko koliko za svoju dob može prihvatiti.

6. Ne štedite na pohvalama!

Pohvala je daleko učinkovitija od kazne. Dokazano je da su djeca sklona ponavljati ono ponašanje za koje su nagrađena, makar to bilo samo u obliku pohvale. Nemojte se bojati da biste mogli stvoriti malog "egomanijaka", jer se to neće dogoditi. Pokušajte izbjegavati kažnjavanje i pridavanje pažnje neželjenim oblicima ponašanja, već se u potpunosti fokusirajte na pozitivne stvari koje je dijete učinilo. Na kraju svakog dana prisjetite se jedne dobre stvari koje je dijete taj dan napravilo (podijelilo igračke s drugim djetetom, pojelo cijeli ručak, pospremilo igračke...) i pohvalite ga. Neki roditelji vole nagraditi dijete "smiješkom" – nasmijanog lica koje nacrtaju na papiru i stave na zid. Ako vam se ta ideja sviđa, možete je isprobati i dogovoriti s djetetom da će za 5 dobivenih smješka zaraditi privilegiju da mu kupite neku sitnicu.

7. Vjerujte svojim instinktima!

Čini vam se da je dijete bolesno, no rodbina vam govori da paničarite. Imate osjećaj da ste nečim povrijedili svoje dijete, ali sestra vam tvrdi kako umišljate. Ne dajte se smesti. Roditelji najbolje poznaju svoje dijete i mogu predosjetiti ako nešto ne valja. Ne potiskujte svoje instinkte i dopustite im da budu vodič pri vašim postupcima i odlukama.

8. Budite dosljedni! Budite dosljedni! Budite dosljedni!

Nije uvijek lako, ali je dugoročno jedino isplativo. Većina roditelja padne u zamku popuštanja da bi (kratkoročno) riješili neki problem – na primjer, kažete djetetu da mu nećete kupiti neku igračku, no na kraju mu, nakon njegovog polusatnog vrištanja, plakanja, moljenja i kumljenja – tu igračku ipak kupite. Srežite takve situacije u startu – čim vidite da će doći do neke konflikte situacije, odmah se upitajte hoćete li na kraju popustiti pod pritiskom. Ako hoćete, onda je bolje da popustite odmah. U suprotnom djetetu šaljete poruku da ćete uvijek promijeniti svoju odluku ako se ono dovoljno potrudi i gubite kredibilitet. Odvojite bitno od nebitnog i ne inzistirajte na stvarima koje vam nisu doista važne.

9. Brinite za djetetovu sigurnost!

Ako imate malo dijete koje puže ili prohodava, obavezno zaštitite sve utičnice. Oštre rubove zaštite sigurnosnim silikonskim navlakama te uklonite sve opasne stvari (upaljače, noževe, sredstva za čišćenje) izvan mjesta na kojima ih dijete može dosegnuti. Djecu sve dobi uvijek vozite u odgovarajućoj autosjedalici, odnosno neka veća djeca uvijek budu zavezana sigurnosnim pojasem. Od malena ih učite da cestu prelaze isključivo na pješačkom prijelazu kada je upaljeno zeleno svjetlo, a manju djecu učite da vas, kad hodate uz cestu, obavezno drže za ruku.

10. Pazite na djetetovu prehranu!

Nije nužno da hranu za djecu kupujete isključivo u dućanima sa zdravom hranom, no poželjno je težiti uravnoteženoj prehrani, izbjegavati lošu hranu, a slatkiše umjereno dozirati. Dakle, djetetov jelovnik treba se temeljiti na voću, povrću, žitaricama, mliječnim proizvodima i ribi ili mesu, a hranu poput pašteta, hrenovki, grickalica, jela prženih u puno ulja poput prženih krumpirića te instant hranu (juhe iz vrećica i slični gotovi proizvodi) djeca bi trebala u potpunosti izbjegavati. Ako vaše dijete ipak jede takve namirnice, potrudite se svesti ih na što manju mjeru i obogatiti mu jelovnik primjerenijom hranom. Ne zaboravite da se prehrambene navike stvaraju u najranijem djetinjstvu te da su vodeći uzrok smrtnosti u Hrvatskoj bolesti krvožilnog sustava, koje su nerijetko usko povezane s lošom prehranom. Dajte u startu svom djetetu mogućnost da doživi duboku starost.

(www.roditelji.hr)

• prethodna iskustva odvajanja
• osobnost djeteta
• uzrast/dob
• odnos roditelj-dijete
• stavovi roditelja prema jaslicama/vrtiću
• priprema za polazak u jaslice/vrtić
• redovitost polaženja jaslica/vrtića

U svakom slučaju računajte na period od dva do četiri tjedna intenzivne pažnje, strpljenja i ljubavi! Bolan rastanak sa suzama izražava djetetov protest, zdrav za dijete, težak za roditelje. Reakcije na odvajanje mogu biti:

• plače kod dolaska u vrtić
• ne želi se odvojiti od roditelja, grčevito ih se drži, "baca se"
• odbija kontakt s odgojiteljima i drugom djecom

U razdoblju prilagodbe mogu se očekivati i prolazne promjene u ponašanju djeteta:

• bezvoljnost
• odbijanje hrane
• vraćanje na ranije oblike ponašanja (traženje dude i pelene, sisanje palca)
• povlačenje u sebe
• razdražljivost
• nemiran san

VAŽNO! Izražavanje emocija poželjno je i doprinosi uspostavljanju balansa kod djeteta koje nakupljenu dnevnu frustraciju najčešće prazni u sigurnoj zoni roditeljskog zagrljaja. Zato vam predlažemo:

• pripremite dijete za vrtić: pričajte mu o vrtiću, govorite pozitivno o svojim iskustvima ili iskustvima drugih o vrtiću.
• kreirajte pozitivna očekivanja i stavove; dijete nepogrešivo prepoznaje vaše (ne)raspoloženje i (ne)sigurnost i počinje se i samo tako osjećati.
• naglasite da se djeca u vrtiću igraju s drugom djecom i igračkama, vesele i zabavljaju.
• prošećite s djetetom do vrtića i igrajte se na vrtićkom igralištu.
• zajednički se radujte skorom polasku.
• obavite zajednički kupovinu papuča, pidžame, ruksaka za vrtić.
• neka dijete ponese svoju najdražu igračku, dudu, bočicu.
• boravite s djetetom u odgojnoj skupini; ne odlučujte iznenada «neprimijećeno» otići jer Vam se čini sretno i zaigrano.
• zajedno upoznajte odgajateljice, prostor i igračke; prvih dana bit ćete most između svog djeteta i drugih odraslih, između njega i druge djece. Cilj je pomoći mu da se nauči ponašati kao da Vas nema; ulogu zaštite i/ili intervencije između vašeg djeteta i ostalih prepustite odgojiteljici.
• omogućite mu postupno dolaženje u vrtić (prvi tjedan ili dva).
• nekoliko prvih tjedana dolazite po njega bez kašnjenja.

Ako Vaše dijete (kao i mnoga druga) teško prihvaća trenutak odvajanja od roditelja, a zatim se veselo pridruži drugoj djeci i sa zadovoljstvom radi sve ono što i drugi – savjetujemo:

• potražite drugu majku i dijete s kojima ćete zajedno odlaziti u vrtić; kad stignete djeca će zajedno utrčati u njega
• upoznajte odgojiteljicu s vašim pokušajima; možda će ona uspjeti pronaći zanimljivu aktivnost koju će ponuditi djetetu čim stigne - zauzetost poslom često rješava problem. 

„Opet sam u krizi“, reče mi jedna majka. „Što je sad?“ upitao sam. „Radi se o mojemu sinu. Između mene i njega kao da je nešto puklo. Više nema razgovora ili, točnije, ako je razgovor, onda je to svađa. Sin pije, a ima tek dvadeset godina, počeo je psovati, iritira ga svaka sitnica, svaka moja riječ, svaki moj zahtjev i upit. Prestao je moliti, više ne ide u crkvu, već se godinama ne ispovijeda. Imam dojam kao da mi želi prkositi, kao da me ne može trpjeti, kao da sam mu ja za nešto kriva. Muči me sve to i ne znam kako da mu pomognem“, završila je majka. Sve su to simptomi duhovne bolesti. Treba uspostaviti dijagnozu, pronaći uzrok, kako bi se mogla odrediti duhovna terapija. Između majke i sina nešto je puklo. Dijete se osvećuje njoj. Malokad je uzrok takvim problemima neki događaj u odrasloj dobi. Većinom je neka senzibilizacija u djetetu, neka povreda i šok nastao već u najranijem djetinjstvu. Znači da je problem već dugo živio unutra, ali su sada mladićeve psihičke sile toliko oslabile da se to u njemu prelomilo, izišlo na površinu i sada više ni on ne može sam sebi pomoći. On ne može priznati majci da je nemoćan, a majka ne uviđa da je nemoćan. Majka zahtijeva da se on popravi, njega to još više iritira i još više otvara njegovu ranu. On bi podsvjesno htio biti drukčiji, ali ne može. Najprije bi trebalo ispitati postoji li u najranijem djetinjstvu toga djeteta događaj koji pokazuje da ono nije bilo prihvaćeno. Je li bilo željeno dijete ili slučajno začeto? Zatim, je li majka bolovala u tijeku trudnoće, je li mrmljala što nosi to dijete, je li se bojala da ga neće iznijeti? Pitanje je također je li ona tada bila bolesna ili je teško radila, je li porođaj bio težak, je li nakon njega dijete moralo biti samo u bolnici? Je li dijete možda bilo odvojeno od roditelja? Sve su to situacije koje u djetetu stvaraju osjećaj odbačenosti, a onda se u njemu podsvjesno, a poslije svjesno bude osjećaji osvete, protesta, agresije, samoobrane. Moguće je također da je majka željela to dijete, da se trudila oko njega, da je bila najnježnija. No, nikada ne znamo koja je situacija od trenutka začeća pa do sedme ili desete godine mogla u djetetu stvoriti osjećaj neljubljenosti, odbačenosti, što je moglo stvoriti strah zbog kojeg je duša pobjegla i stekla osjećaj nepovjerenja da je voljena. Od tada se ona brani, a to znači da svu energiju troši na to da se obrani od ljudi za koje ima podsvjesni osjećaj da je ne vole. To da dijete psuje, da se opija, da se s majkom svađa i ne može s njom razgovarati, znak je da se ono želi majci osvećivati, jer je majka pobožna, dobra, čestita. Suprotnima akcijama, riječima i djelima dijete zapravo želi izazvati majčinu sućut, ali i njezinu tugu da bi bar u toj njezinoj žalosti, plaču i tuzi osjetilo da ga voli i da joj je stalo do njega. No, bude li majka dijete opominjala, bude li se tužila na njega i govorila protiv njega, a da mu ne pokaže žalost, sažaljenje, ljubav, nježnost povjerenje i razumijevanje, tada će bolest trajati beznadno dugo.

Preuzeto iz knjige Ivančić, Tomislav: Duhovno pomoći čovjeku, Teovizija, Zagreb, 2001.