Izlazak u grad

‘A, zašto si ti, zapravo, izašao u grad sa svojom djecom?’

Sjedim na ljetnoj terasi slastičarnice u prometnoj ulici u središtu grada. Za stolom na drugom kraju terase sjedi dvoje djece i s velikim zadovoljstvom u velikim zalogajima grabi sladoled iz svojih vrhom napunjenih čaša. Uz njih sjedi ozbiljan muškarac, vjerojatno njihov otac.

Pred sobom drži širom rastvorene novine i s naglašenom pažnjom čita nešto, barem za njega, osobito važno. Uto pločnikom uz terasu nailazi neki čovjek i, bez prethodnog upozorenja, naglim pokretom istrgne muškarcu novine iz ruku. Muškarac se na čas silno zapanji, ali već sljedećeg trenutka obojica prasnu u smijeh te se srdačno pozdraviše.

– Otkuda ti ovdje? – upita čovjek muškarca koji je čitao novine.

– Evo – reče on. – izveo sam djecu na sladoled. A ja malo čitam novine.

Čovjek ga je nekoliko trenutaka promatrao. I, dok je polagano slagao novine i odlagao ih na stol, upita:

– A zašto si ti, onda, uopće s njima?

Muškarac za stolom se s nelagodom osmjehne. Htjede nešto odgovoriti, ali ga, prije nego je našao pravu riječ, čovjek koji je bio naišao pozdravi i ode. Muškarac je neko vrijeme zbunjeno sjedio i promatrao djecu koja su još uvijek bila zaposlena oko sladoleda. Potom pruži ruku prema novinama, ali, prije nego što ih je dohvatio, povuče ruku k sebi, gotovo kao da se opekao. Osmjehne se te počne nešto govoriti djeci. Djeca sa zanimanjem podigoše pogled sa sladoleda i medu njima poteče živ razgovor.

Dok sam ih promatrao pitao sam se kako se ja odnosim prema vremenu koje provodim sa svojima. Pitao sam se što sam sve spreman utrpati u isti trenutak, kako ništa ne bih propustio. I što sve pobrkam u nastojanju da uštedim vrijeme. Koliko vremena proigram štedeći ga.

Jer bit će da je u čaši dječjeg sladoleda sadržano mnogo više istine nego i u najdebljim i najozbiljnijim novinama. I da čovjek životu i svijetu može mnogo više dodati svojim odnosom prema dječjem sladoledu nego prema novinama. Ono najvažnije uvijek se događa u prostoru između očiju čiji su se pogledi susreli. I zbog toga nije dobro gledati mimo očiju onih s kojima čovjek živi, s kojima se susreće. Nije dobro propuštati neponovljive trenutke.

Istina, može se zbog toga dogoditi da čovjek nema uvida u sve što se u svijetu zbiva. Ali to je posve zanemarivo ako čovjek ima uvida u dušu onih koje voli. Ako može doticati sreću u njima. Biti s njima ista sreća.

Kada se muškarac spremao da zajedno s djecom pođe, osvrne se s nelagodom oko sebe da provjeri je li tko uočio što se zbilo.

Njegov pogled padne i na mene, ali ja sam se pričinjao kao da ništa ne primjećujem. Poželio sam mu reći da se sve to nije zbivalo samo njemu, ali nisam znao kako bih to učinio. Jer upravo je bio završio jedan važan sat životne škole, i svatko tko je bio spreman razumjeti što se dogodilo, mogao je biti na dobitku.

Stjepan Lice

(www.bitno.net)