Evanđelje obitelji
EVANDELJE OBITELJI
Proročka, svećenička i kraljevska dimenzija obiteljskog života
Obitelj/kućna Crkva - uzoran prostor uzajamnosti i zajedništva u službi
Drugi vatikanski koncil na tragu drevne tradicije obitelj utemeljenu na sakramentu ženidbe naziva kućnom ili domaćom Crkvom (Ecclesia domestica).[1] Obitelj je, naime, povlašteno mjesto duhovnog bogoslužja koje se vrši darom i snagom krsnog, odnosno zajedničkog svećeništva primljenog u sakramentu krsta. Po uzoru na život opće Crkve, i život kućne Crkve sastoji se od tri područja, od naviještanja, odnosno poučavanja, od slavlja i svjedočenja. Za svako od tih područja Crkva je opremljena trostrukom službom po kojoj sudjeluje u samom Kristovom poslanju i dostojanstvu proroka, svećenika i kralja. Naime, uz proročku, svećeničku i kraljevsku službu povezanu s ministerijalnim ili hijerarhijskim svećeništvom koje se prima u sakramentu svetoga reda, postoji također proročka, svećenička i kraljevska služba koja je zajednička svima koji su primili sakrament krštenja.
Obitelj zasnovana na sakramentu ženidbe predstavlja prvo i povlašteno mjesto gdje se živi, vrši i trajno uči Kristova proročka, svećenička i kraljevska služba. Tu službu u prvom redu vrše supružnici jedno prema drugome, a onda zajedno kao roditelji, te pojedinačno kao otac i majka prema svojoj djeci. Djeca pak nisu samo po roditeljima korisnici tih službi, nego su primjereno svome tjelesnom i duhovnom uzrastu, i ona također prema svojim roditeljima i braći pozvana na istu službu proroka, svećenika i kralja. Obitelj je u tom pogledu uzoran prostor uzajamnosti i zajedništva u službi.
Proročko dostojanstvo i poslanje
Na koji se način ostvaruje proročka služba u kršćanskoj obitelji? Prvo treba kratko reći što mislimo kada za neku osobu kažemo da je prorok ili da vrši proročku službu. Pod time nikako ne mislimo na osobu s posebnim prirodnim svojstvima, još manje s naučenim tehnikama glede predviđanja, odnosno proricanja budućnosti. Ograničena, odnosno relativna budućnost samo je Bogu poznata, a za kršćane je konačna i apsolutna budućnost sâm trojedini Bog. Proročka služba koju muž i žena vrše jedno prema drugome u prvom redu sastoji se u tome da jedan drugoga svojim ponašanjem i riječju podsjećaju na konačan cilj i svrhu svoga bračnog zajedništva. Jedan drugoga čuvaju od lažnih proroka i zločestih ogovaranja. Uzajamno se i trajno podsjećaju na "Veliko otajstvo", tj. na jedincato zajedništvo Krista i Crkve u koje su ušli sakramentom ženidbe, i u kojemu trebaju aktivno sudjelovati, za nj svojom ljubavlju i vjernošću svjedočiti.
Kada bračni drugovi sudjeluju na Kristovoj proročkoj službi, to znači da su oni izabrani, pozvani i poslani jedan drugome da ostvare životno zajedništvo u kojem će Bog biti djelatno i prijateljski prisutan. Naime, Bog života i ljubavi od početka se skriva u njihovom traženju i izboru. On ih je jedno drugome doveo i darovao kako bi zajedno mogli postići "svetost u bračnom životu i u primanju i odgajanju djece"[2]. Važno je da supružnici budu uvijek svjesni da se tajna njihove izvorne i uzajamne ljubavi krije i obnavlja u Bogu, te se stoga prema otajstvu svoga bračnoga saveza odnose smjerno i zahvalno. U svjetlu "Velikog otajstva", tj. Kristove bezuvjetne i neizrecive, ničim zaslužene ljubavi prema Crkvi, bračni drugovi će i jedan drugoga promatrati kao dragu tajnu i dragocjeni dar. Nikada neće doći u napast da zagospodare jedan drugim, nego će se uvijek iznova jedno drugome slobodno darovati i kao dar prihvatiti.
Djelovati proročki u bračnom savezu nipošto ne znači dijeliti lekcije, docirati i moralizirati bračnom drugu, još manje, prekoravati ga i upirati prstom na njegove nedostatke. Proročki služiti tu prije svega znači, svojom nepodijeljenom, cjelovitom i neumornom ljubavlju štititi svoga bračnoga druga od mogućih stranputica i zabluda. To također znači, radosnom vjernošću, domišljatom i dovitljivom ljubavlju hraniti u bračnom drugu iskonsku i duboku želju i potrebu za intimnom zajednicom bračnoga života i bračne ljubavi jednom uspostavljene ženidbenim savezom, odnosno neopozivom osobnom privolom.
Proročka dimenzija obiteljskoga života posebno se ostvaruje u odnosima između roditelja i djece. Neosporno je da su roditelji prvi navjestitelji, učitelji i odgojitelji svoje djece u vjeri. Kakav će odnos s Bogom uspostaviti djeca u mnogome ovisi kakvu sliku Boga ona vide i osjećaju u riječima i ponašanju svojih roditelja. U tome je uloga roditelja presudna. Tu sliku kasnije drugi izvan obitelji teško mogu u bitnome pokvariti ili popraviti. Riječi su važne, primjeri presudni. Roditelji su u prilici da svojim radosnim i skladnim bračnim odnosima pred djecom navještaju Boga koji je ljubav, temeljni razlog topline njihova obiteljskog doma.
Svoju učiteljsku i odgajateljsku službu u vjeri roditelji vrše prije svega u razgovoru sa svojom djecom, i to tako što im o Bogu i duhovnim sadržajima govore na temelju svoga osobnoga iskustva, pripovijedaju svoju povijest s Bogom, pričaju o događajima iz svoga života u kojima su posebno živo osjetili Božje vodstvo, njegovu blizinu i pomoć. Uvjerljiva je, naime, samo ona vjera koja prati, osvjetljava i prožima život, pobjeđuje tamu i beznađe, životu daje razloge za radost i nadu. Djeca će samo na temelju životne vjere svojih roditelja naučiti ljubiti, vjerovati i nadati se, samo će im na taj način vjera u Boga postati najveće bogatstvo i najdragocjenija baština s kojom će kasnije moći organizirati i ispravno graditi svoj život, kada bude trebalo i "preskakati zidine" (usp. Ps 18, 30). Iz svoga bogatoga iskustva s Bogom roditelji će lako naći prikladan savjet za svoje dijete, znat će ga prikladno i ispravno poučiti i usmjeriti. I što je zapravo najvažnije, pomoći će svome djetetu da nauči osluškivati i slušati Božji glas u sebi, a to znači, da ostvari svoju izvornost i jedincatost, ono posebno na što ga je Bog pozvao i za što ga je primjereno obdario. Veoma je važno da roditelji ne podlegnu napasti stvarati djecu na svoju sliku, nego da u svojoj djeci isključivo traže, otkrivaju, njeguju i poštuju Božju sliku. Čovjek je stvoren samo na sliku Božju i svako drugo prestvaranje značilo bi nepravdu i nasilje nad djetetom, uništavanje njegove posebnosti i jedincatosti, a za roditelje bi bilo izvor velikog razočaranja i nezadovoljstva. Roditelji, naime, nisu primili od Boga dijete na dar da pomoću njega i u njemu ostvare svoje neostvarene snove i liječe svoje životne frustracije, nego zato da bi ono bilo posve nova i jedinstvena objava Božje stvaralačke ljubavi u svijetu, "živi čovjek - slava Božja"[3].
U pogledu kraljevstva Božjega djeca mogu biti za sve, a posebno za svoje roditelje živa i svakodnevna čitanka iz koje mogu učiti temeljne stavove i ponašanja koja treba usvojiti i njegovati da bi se ušlo u kraljevstvo Božje (usp. Mt 18, 3).[4] Tu se prvenstveno misli na jednostavnost, otvorenost i poučljivost. Stoga ne samo da djeca trebaju učiti od svojih roditelja, nego katkad i roditelji mogu i trebaju učiti od svoje djece.[5]
Djeca najčešće i nesvjesno prema svojim roditeljima vrše proročku službu tako što gdjekad neočekivano, iskreno i izravno iznesu primjedbu ili zapažanje na račun njihova ponašanja, ili im pak postave neko neobično pitanje u kojem se može skrivati početak raspleta nekoga zamršenog i neugodnog pa zato i dugo odlaganog i potiskivanog bračnoga i obiteljskoga problema. U tom smislu nije potrebno da samo djeca slušaju roditelje, nego je također važno da i roditelji pažljivo slušaju svoju djecu i traže u njihovim riječima možebitnu Božju poruku.
Svećeničko dostojanstvo i poslanje
Na proročku službu i poslanje u Crkvi nadovezuje se svećeničko služenje. Prema nauku Drugoga vatikanskog koncila krsno ili opće svećeništvo vjernika ostvaruje se sudjelovanjem u prinošenju euharistije, u primanju sakramenata, "u molitvi i zahvaljivanju, svjedočanstvom svetoga života, samozatajnom i djelotvornom ljubavlju."[6] Prvotni i najvažniji prostor duhovnog bogoslužja jest obitelj kao prva i životna stanica društva, odnosno kao "domaće svetište Crkve"[7]. U toj "kućnoj Crkvi" svi članovi obitelji pojedinačno, primjereno svome položaju, i zajedno kao cjelina, kao malo i domaće "kraljevsko svećenstvo" ostvaruju svećeničko zvanje i poslanje.
Muž i žena to čine u prvom redu tako što se posvećuju potpunim uzajamnim primanjem i darivanjem. Posvećivanje, naime, spada u bitnu svećeničku djelatnost. Doživotnost njihova uzajamnog svećeničkog služenja zajamčena je u obećanju danom neopozivom osobnom privolom u sakramentu ženidbe da će jedno drugo ljubiti i poštivati sve dana života svojega. Na poseban način se svećenički poziv i poslanje bračnih drugova ostvaruje u njihovu odnosu prema djeci, u rađanju i odgajanju djece. Bračni čin ukoliko je otvoren životu, na poseban i jedinstven način odražava predani i plodni odnos Krista prema Crkvi, koji obuhvaća cjelokupni život, a što će reći, i žrtvu kao način njegova održavanja i njegovanja. Stoga, kao čin potpuna i nesebična predanja drugome i za drugoga, u bračnom se činu krije duboki smisao i vrijednost križa, koji posvećuje i spašava. Bračni čin zaštićen sakramentom ženidbe u tom smislu se može označiti kao sveti čin i osebujan oblik bogoslužja. U bračnoj se intimnosti muž i žena posvećuju koliko uzajamnom ljubavlju, toliko i svojom nesebičnom otvorenošću životu. Stavljajući se u službu novoga života njima je na poseban način dano osjetiti ljepotu i značaj čovjekove bogolikosti.
Bračni se drugovi posvećuju kako primanjem tako i zajedničkim odgajanjem djece.[8] Svećenička dimenzija odgoja ostvaruje se prvenstveno kroz neprestano odricanje i žrtvovanje roditelja za dobro svoje djece. Njihovo zalaganje puno ljubavi i samoprijegora predstavlja prinos Bogu u kojem je sadržana prošnja da se u njihovoj djeci očituje Kristov život pun milosti i istine. Svećeničku službu roditelji vrše posebno tada kada svoju djecu poukom usmjeravaju k Bogu i kada ih s njime u molitvi povezuju. Roditelji su naime prvi učitelji molitve. Oni ne samo da trebaju svoju djecu naučiti prve molitvice, nego je još važnije da zajedno s njima mole. Obitelj je povlašteno mjesto molitve, i to zato što je molitva prije svega razgovor između osoba i bića koja se vole, između čovjeka i Boga, djeteta, odnosno djece i njihova nebeskoga Oca (i majke ukoliko su Bogu vlastiti i svi atributi majčinstva). A svaki razgovor, posebno onaj odlični i najvažniji, s Bogom, traži kako sposobnost govora tako i slušanja. Uključuje također potrebu aktivne šutnje, odnosno tišine, kako bi se moglo čuti i shvatiti onoga koji nam govori. Jer da bismo se s nekim u razgovoru susreli, odnosno razumjeli, nije dovoljno da njegove riječi dođu do naših ušiju, pa niti samo do razuma, nego je nužno da one dođu i do našega srca. U tom smislu je obitelj kao intimna zajednica života i ljubavi cijeloživotna škola molitve. U obitelji se, naime, i kroz molitvu uči uzajamnom uvažavanju i poštivanju. Molitvom se odgaja i za međusobni razgovor. Tko je, naime, u obitelji naučio ispravno moliti, taj znade i s drugim ljudima uljudno i kvalitetno razgovarati. On neće doći u napast da razgovor pretvori u monolog.
Kada roditelji blagoslivljaju svoju djecu izrazito su u službi Krista svećenika (usp. Mk 10, 16). Kada djeca zahvaljuju za svoje roditelje, vrše također svećeničku službu i očituju svećeničko dostojanstvo koje imaju u Isusu Kristu. Isti je slučaj kada roditelji nabrajaju potrebe i prošnje za svoju djecu i obrnuto, kada djeca mole za svoje roditelje. Time, naime, jedni i drugi pokazuju svoju povezanost i jedinstvo s Isusom Kristom, našim zagovornikom kod Oca (usp. 1 Iv 2,1).
Da bi kao cjelina živjela svoj svećenički poziv i dostojanstvo te da bi njihova obitelj doista bila "kućna Crkva" ne samo da je poželjno, nego i nužno da obitelj zajedno moli. Osim dnevne molitve prije i poslije zajedničkog obroka, potrebo je da se barem jednom u tjednu cijela obitelj okupi na molitvu, na svojevrsno obiteljsko bogoslužje kojem će predsjedati otac ili majka. Takvo obiteljsko bogoslužje izvrsno priprema obitelj za sudjelovanje u nedjeljnom euharistijskom slavlju, kada u zajedništvu s drugim obiteljima u prinošenju euharistijske žrtve njihovo svećeništvo dosiže svoj liturgijski vrhunac. "U euharistijskom daru ljubavi kršćanska obitelj nalazi temelj i dušu svog 'zajedništva' i 'poslanja'."[9]
Treba težiti tome da cijela obitelj bude na istom euharistijskom slavlju jer je zapravo narav Crkve koja slavi euharistiju i koju, s druge strane, euharistija čini, obiteljska.
Kraljevsko dostojanstvo i poslanje
Na Kristovu proročku i svećeničku službu u kojoj imaju udjela svi koji su s njime sjedinjeni po sakramentu krsta nadovezuje se kraljevska ili pastirska služba. Kraljevska služba i dostojanstvo primljeno u krštenju nalazi u obiteljskom životu svoj poseban izraz već i stoga što upravo u njoj svatko doživljava prvu potvrdu i afirmaciju svoje osobnosti, postaje svjestan svoga relacijskog i dijaloškog bića, svoje sličnosti s drugima ali i svoje različitosti i posebnosti. Tu se, naime, najprije dolazi u priliku izraziti svoja očekivanja i ispuniti tuđa, tražiti pomoć od drugih i pružiti je drugima. U međusobnoj ljubavi i poštovanju članovi obitelji se osjećaju slobodno i zaštićeno. Oni u ljubavi vide svoju najveću moć i sigurnost. Posebno kada u Kristovom duhu kraljevsku službu promatramo kao služenje, tada je obitelj ogledno mjesto kraljevanja, svatko je prema drugome u prilici biti kralj, a da time nad drugima ne pokaže nadmoć i silu koja ponižava, nego isključivo ljubav koja druge uzdiže i promiče njihovu jedinstvenu vrijednost i dostojanstvo.
Dakako, u prvom redu se bračni drugovi trebaju osjećati u intimnom zajedništvu kao kralj i kraljica, to će reći u uzajamnom poštovanju i ljubavi, moćno, slobodno i suvereno. Oni jedan za drugoga predstavljaju najveću sigurnost, zaštitu i obranu, a prije svega su jedan drugome dar u kojemu mogu ostvariti puni smisao i ljepotu svoje stvorenosti na sliku Božju kao muškarac i žena, jer su oni upravo kao par povlašteno mjesto Božje prijateljske prisutnosti (Post 1,27). Bog svoju stvaralačku moć i vlast ljubavi, svoje božansko kraljevanje izražava i izvršava u prvom redu po njihovom bračnom jedinstvu. U njihovu se, naime, intimnom zajedništvu otvorenom životu zrcali božanski eros i agape, trojstveni božanski život u kojem samo i isključivo vlada ljubav, u kojem je Duh Sveti označen kao poljubac Oca i Sina.
Uzdižući naravno zajedništvo muškarca i žene na razinu sakramenta, unoseći ga u svoj zaručnički odnos prema Crkvi i povezujući sa svojom žrtvom na križu, Krist je htio zaštititi od površnosti i provizornosti, od egoizma i oholosti, od nasilja i uzajamnog poniženja. Svojom sakramentalnom prisutnošću u bračnom zajedništvu muškarca i žene, on je htio jedinstvo i nerazrješivost bračnog saveza dodatno zaštititi i učvrstiti bedemom svoje bezuvjetne i neograničene ljubavi, milosrđa i praštanja.
Kristova pomoć bračnim drugovima u čuvanju i promicanju njihova kraljevskog poslanja i dostojanstva potrebna im je i zbog uloge roditelja. Oni, naime, zajedno i pojedinačno kao otac i majka vrše kraljevsku službu prema svojoj djeci, i to prije svega tako što im svojom požrtvovnom i iskrenom ljubavlju pružaju sigurnost i toplinu obiteljskog doma u kojem mogu duhovno i tjelesno rasti i razvijati se, stjecati samopoštovanje i samopouzdanje. Oni poput dobrog pastira stvaraju među svojom djecom ozračje intimnosti, iskrenosti i povjerenja. Svojom ih ljubavlju, konkretnim primjerom, savjetom i poukom štite od raznih vukova i kradljivaca (usp. Iv 10, 10-13). Pomažu im da ojačaju i budu razložni, čvrsti i sigurni u obrani svojih stavova i životnog svjetonazora.
Kristova djelatna prisutnost u vršenju roditeljske vlasti, odnosno odgovornosti za djecu je itekako potrebna jer nije mala opasnost da se gdjekad odnos roditelja prema djeci shvati kao čista nadmoć te se i najmanji otpori i nesporazumi rješavaju demonstracijom sile i nasilja, umjesto bezuvjetnom ljubavlju i razumnim uvjeravanjem. Vlast koju roditelji imaju nad djecom, kao uostalom i ona koju bračni drugovi imaju jedan nad drugim, Kristova je kraljevska vlast, tj. vlast križa i ljubavi. Nijedan se autoritet pa tako ni roditeljski ne čuva silom i nasiljem, nego isključivo istinom i ljubavlju.
Djeca su roditeljima darovana za radost i nadu. U tome se krije njihova kraljevska služba i dostojanstvo. Ona su obećanje budućnosti. Uzornim ponašanjem i odgovornim vršenjem svojih dužnosti djeca itekako mogu pozitivno utjecati na raspoloženje svojih roditelja, i tako osjetiti koliko su značajna i važna, pa čak i odgovorna za ukupno obiteljsko ozračje. Život s roditeljima i braćom pruža djetetu idealne mogućnosti da postane osjetljivo za potrebe i očekivanja svojih bližnjih, da pokaže i osjeti moć ljubavi i snagu nježnosti, da pomoć i služenje ne doživi kao poniženje, nego kao radost i čast. Obitelj je kao kućna Crkva prva i najvažnija škola zajedništva, dom solidarnosti. U njoj su svi pozvani jedni druge posluživati, "svatko po primljenu daru" (1Pt 4, 10).
I na kraju, da bi kraljevska dimenzija obiteljskog života bila potpuna, potrebno je da obitelj ne živi kao izolirani otok ili nepristupačni planinski vrh. Obitelj u kojoj se živi Kristov način kraljevanja otvorena je drugim obiteljima s kojima zajedno tvori veliku Božju obitelj - Crkvu. Ona je zato spremna s drugim obiteljima dijeliti svoja duhovna i materijalna dobra, braniti i promicati kulturu života, služiti miru i pomirenju među pojedincima i zajednicama, zalagati se u suzbijanju siromaštva, u bolesnima i nemoćnima prepoznati Krista koji traži pomoć i zaštitu (usp. Mt 25, 35-40). Takva obitelj u zajedništvu s drugim obiteljima već sada ima iskustvo kraljevstva Božjega koje "nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome" (Rim 14, 17).
Prof. dr. sc. Anton Tamarut
[1] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. XI. 1964.), br. 11, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje: LG). Izraz kasnije često koristi Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu Familiaris consortio - Obiteljska zajednica (22. XI. 1981.), Zagreb, 1981. (dalje: FC). Izraz Drugoga vatikanskog koncila za obitelj "Ecclesia domestica - Domaća Crkva" preuzeo je također i KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE, Zagreb, 1994, br. 1656 (dalje: KKC).
[2] LG 11.
[3] SV. IRENEJ, Adversus haereses, IV, 20, 7: SC 100, 2, 648.
[4] Usp. PAVAO VI., Evangelii nuntiandi. Apostolsko pismo (8. XII. 1975.), Zagreb 1976., br. 71, gdje papa govori o tome kako u obitelji svi članovi evangeliziraju i svi su evangelizirani. "Roditelji ne samo da djeci priopćavaju Evanđelje već to isto evanđelje, duboko proživljeno, mogu i od njih primiti."
[5] Usp. IVAN GOLUB, Čežnja za licem ili kako do radosti, Zagreb, 52000, str. 79 - 82. Pod naslovom Učiti djecu ili učiti od djece Golub na temelju biblijskog teksta: "Ako ne budete kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko" (Mt 18, 3) piše o različitim kvalitetama djeteta kao što su npr. malenost i spontanost. Ističe među ostalim kako djeca ne znaju za dosadu, kako sve pretvaraju u igru. Piše o dječjem (umjetničkom) stvaralaštvu, o tome kako dijete lakoćom prelazi od suza na osmijeh, nije zlopamtilo, brzo i potpuno oprašta.
[6] LG 10.
[7] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Apostolicam actuositatem. Dekret o apostolatu laikâ (18. XI. 1965.), br. 11, u: Dokumenti, Zagreb, 72008.
[8] Usp. LG 11.
[9] FC 57.